Moja majka umrla je prije nekoliko dana. Koliko god je zbog bolesti bilo na neki način očekivano, uvijek je prerano i prebolno suočiti se s time.
Dok sam je posjećivala u bolnici u jednom mi je trenutku rekla da joj je žao što nikad nije otišla vidjeti New York.
Malo toga je tužnije od tih trenutaka kad su ljudi pred kraj svog života svjesni što su propustili i za čim žale.
Ne mogu opisati kakvu sam i ja tugu tada osjetila slušajući je kako mi to priča. No potaklo me i već sam uplatila prvu ratu – moj New York je Machu Picchu – to je mjesto gdje ja još nisam bila, a baš želim ići, da mi ne bude žao. Ima ih još nekoliko i požurit ću se obići ih vrlo brzo.
Inače, postoji i knjiga koju sam čitala prije par godina i zove se Pet stvari za kojima ljudi žale pred smrt. Znate li koje su to?
1. da barem nisu toliko puno radili,
2. da su barem slušali sebe i živjeli po svome,
3. da su barem izrazili svoje osjećaje,
4. da su barem bili u kontaktu s prijateljima i
5. da su si barem dopustili biti sretniji…

Srećom ni za čim od toga ne žalim, jer sam se osobno već odavno susrela s mogućom vlastitom smrću tijekom operacije kralježnice, no Machu Picchu je taj moj New York i ja vrlo brzo idem, a što je Vama Vaš? Nemojte čekati. Bit će Vam žao. Sigurno.