Cevapi – bar jednom

Prošli tjedan mi se nekako posložio da sam na različitim lokacijama i u raznim prigodama govorila na istu temu – kako privući i zadržati vrhunske radnike. Sve me to podsjetilo na jednu priču koju želim podijeliti sa svima jer mislim da nam svima može biti poučna kad zaboravimo osnove.

Kako to obično biva, klijenti na savjetovanje dođu s idejom da je tamo negdje izvan njih problem, da su drugi ljudi krivi za sve, da su njihovi zaposlenici ovakvi i onakvi i sl. Naravno, znam od početka da riba smrdi od glave i da je najveći problem u njima, no ne mogu to reći na prvoj kavi pa čekam priliku i trenutak kako to “ljepše” upakirati.

I tako sam u sklopu jednog savjetovanja radila analizu postojećeg stanja odnosno između ostalog razgovorala s djelatnicima te firme posebno tog njihovog “problematičnog odjela”. Tamo je rekli su mi bilo najviše pogrešaka, najmanje plaće, najviše pritužbi. Ma ono, zlo. Naravno pogled na posao iz tog odjela izgleda drugačije, jer se posao svih ostalih odjela prelama na njima budući da su oni u kontaktu s krajnijm korisnicima. To sad nije važno, ono što je važno za ovu priču je da dakle ti ljudi koji imaju cca 500 EUR plaću – znate li što su mi rekli da bi htjeli?

Baš nitko nije spomenuo plaću na prvom, neki uopće nisu ni na kojem mjestu, a ono što su se svi složili – žele da ih se CIJENI i poštuje, žele pohvalu i PRIZNANJE. I sad ono najvažnije. Žele da “gazda” bar jednom samo ne prođe pored njih nego da ode s njima na gablec, da zajedno pojedu ćevape, može i u uredu, da ne ide stalno s marketingom i prodajom u fensi restorane. Da bude malo s njima. Eto. Koliko ćevapi (čitaj male stvari) mogu značiti i napraviti razliku.

Koliko Vi cijenite svoje zaposlenike? Stavljate li ih na prvo mjesto? Ili su oni ovakvi, onakvi, a Vi ste super i nezamjenjivi. I nitko to ne može i ne zna bolje od Vas napraviti, jel?