Do rođenja svog sada osmogodišnjeg sina ciljeve sam postavljala tako da nešto poželim i zapišem na papir. Sve sam relativno brzo i lako ostvarila i s guštom prekrižila popis i odmah sam postavila sebi novi izazov. I tako ukrug. Osjećaj zadovoljstva da sam nešto ostvarila trajao je kratko, izmicao je.

Onda, kako ja volim ići iz krajnosti u krajnost a ubrzo mi se život kakav sam vodila srušio i upala sam u neko beznađe, nastavila sam u stilu: ma što ću ja uopće postavljati ciljeve kad ionako ništa nije po mome.

Imala sam osjećaj da nikad nisam dobila točno ono što sam htjela, masu puta sam dobila i bolje, pa kao čemu uopće željeti, ionako čovjek treba biti sretan bez obzira na ostvarenje ciljeva. Lako je pasti u depresiju ako nas nema što povući ujutro iz kreveta, ako nemamo neki cilj.

Putovanje je važno, a ne sam cilj. Jer je poanta tko mi putem postajemo, a ne hoćemo li ostvariti ciljeve.

Ono što sam isto naučila da je važno da uživamo u putu do cilja, inače ćemo cilj kad ga ostvarimo zeznuti – npr. ako želimo skinuti određeni broj kilograma mudrije je odabrati način prehrane i vježbanja kao stil života koji nam odgovara putem do cilja, jer ako ne uživamo u putu, nećemo ni u cilju, a tada i zapravo upadamo u stanje nevezanosti za ostvarenje ciljeva: želimo nešto, poduzeli smo akciju u kojoj uživamo i boli nas briga kad ćemo i hoćemo li ga ostvariti – nama je već sada dobro na putu. I sretni smo bez obzira ostvarili cilj ili ne.

I upravo je put do cilja taj koji nas gradi kao osobu.

Dakle na mom putu iz krajnosti u krajnost preporučila bih tri tehnike postavljanja ciljeva koje volim koristiti:

  1. Vision board – izrežite slikice iz časopisa koje simboliziraju stvari, ciljeve, želje koje želite.
  2. 3 pitanja –  odgovorite sebi na pitanje što želite iskusiti, kako želite rasti i kako želite doprinijeti, jer zato smo zapravo ovdje, nije da mi želimo x 000 eura, mi želimo određena iskustva koje novac može osigurati… itd.
  3. Bucket lista – popis stvari koje želimo obaviti prije smrti – dok ovo čitate eto mene u Izraelu tim povodom.

Zaključak:

  1. Postavite ciljeve, one koje zaista želite, ne ono što biste trebali, morali, što bi bilo društveno prihvatljivo, u redu, dakle ne: moram ili trebam, nego: ŽELIM.
  2. Uživajte putem, sjetite se uvijek da je svrha putovanje, biti sretan bez obzira na ostvarenje cilja, znati da nas ispunjavanje ciljeva neće usrećiti već da je sreća stvar odluke, sada odmah, bez obzira na okolnosti izvana.

Uživajte i u odabranim ciljevima i u putovanju.  I u onom tko ćete zbog tih ciljeva postati putem.