Jutros sam pričala s kolegom iz Novog Zelanda kojeg sam zajedno s njegovim prijateljem iz Australije upoznala prije četiri godine na jednom seminaru u Americi.

Njih su dvojica ubrzo nakon tog odličnog seminara kupili licencu za održavanje istog u tom dijelu svijeta. I zato ga usput pitam jutros kako je taj drugi kolega i kako im ide biznis i kaže mi ukratko da su se razišli u poslu, no da mu to uopće nije važno već mu je žao što više nisu tako bliski prijatelji JER da ga citiram POSVUDA IMA POSLA I UVIJEK ĆE BITI POSLOVNIH PRILIKA, najvažnije je BITI I OSTATI ČOVJEK. Spomenuti kolega je serijski poduzetnik i samo od jednog od poslova ima nekoliko milijuna dolara pasivnih prihoda mjesečno. Da ne mislite lako njemu tako gluposti pričat…

Ubrzo nakon toga zove me prijateljica, jer mi samo želi dati buket cvijeća, zato što upravo prolazi ono što povremeno svi prolazimo – kad imamo osjećaj da smo na dnu i da ne može biti lošije i zato što sam je samo malo usmjerila da dođe do uzroka i lijeka za uzrok umjesto gašenja požara i ublažavanja simptoma. Grlimo se tako nas dvije ispred škole mog sina koji se usput uključuje – malo riječi, srce, duša puni.

Prolazi ovaj dan dalje i razmišljam ponovo o još jednom zagrljaju iz drugog grada i države prije 2-3 mjeseca, kad sam u žurbi imala pet minuta vremena i samo sam se došla javiti toj osobi, poslovnom partneru, kojeg nisam vidjela mjesecima. Samo smo se dugo i iskreno zagrlili, bez riječi, osim što mi je stigao reći isto nešto jako lijepo, opet što puni srce i dušu.

To su ti ISTINSKI TRENUCI. Kad imamo sreću osjetiti da smo svi isti i jednaki. Bliskost. Povezanost. Oni trenuci kad jednostavno RIJEČI NISU DOVOLJNE.

Možda sam već stara i staromodna no ja još vjerujem da humanost nije i neće izaći iz mode i da je pravi istinski ljudski kontakt uživo ono što je uvijek in.

I još uvijek vjerujem da lojalnost ima smisla, da nije lijepo zaobilaziti autoritete i još njima pred nosom. Još uvijek vjerujem u držanje riječi i poštivanje dogovora. Još uvijek vjerujem u točnost. Još uvijek vjerujem da žena ženi ne treba biti vuk.

Bez obzira na tzv. generacijski jaz i neki novi bonton i dalje mi nije cool vrijeđati ljude na osobnom, nacionalnom, spolnom, dobnom ili drugom nivou. Još uvijek vjerujem da kulturno ponašanje, pristojnost i ljubaznost imaju smisla i budućnost.

Jer svi smo isti i jednaki.

Pa za kraj da u to ime nazdravimo jednu – za BIZNIS BEZ GRANICA. I državnih i onih u našim glavama i srcima.