Ne znam kako vi, ali ja sam sve svoje i manje i poprilično veće životne pogreške napravila iz jednog jedinog razloga – nisam slušala svoju intuiciju. Onaj svima nam dobro poznati osjećaj koji imamo na prvu, onaj mali unutarnji glasić upozorenja iz trbuha. Da…

Kad sam brutalno iskrena prema sebi, priznajem nisam odbila klijenta kojeg sam trebala, ušla sam u odnose koje nisam ni smjela započeti, ušla u posao/projekt/započela aktivnost koja nije bila TO iz prve i tako… bacila pare i vrijeme na nepotrebnu edukaciju, neautentične coacheve… Ma sve znate i sami…To je ono kad slušamo što bi TREBALI i MORALI i BIO BI RED napraviti i zato JER JE DOŠLO VRIJEME za nešto po nečijem tuđem kriteriju.

SLUŠAJ SEBE – jedino je što trebamo činiti. Onaj unutarnji glas. Ono prvo što nam instinkt kaže za neku osobu, aktivnost ili događaj.

Slušajte i svoje lude poslovne ideje, slušajte GDJE VAS SRCE VUČE. Nema tu logike, nema objašnjenja… i slušajte sebe jer sve što nam treba imamo u sebi.

Baš sam pišući ovaj blog usput pregledala sinovu lektiru, neka bajka s porukom – samo plemenitošću možemo pobijediti mržnju i nerazumijevanje. I to je to.

Možda živim u svijetu bajki, često mi kažu da sam idealist, no mislim da svaki takav odnos/aktivnost i sl. koji smo započeli kad nismo slušali sebe treba završiti sa dvije riječi – HVALA, NE HVALA i SRETNO.

Kad ne slušamo sebe ponekad mislimo da smo prevareni, izdani, razočarani, ljuti na druge, na sebe, no ipak HVALA je jedini pravi odgovor na sve to, jer nitko nam ništa nije napravio, sve smo si sami posložili, a svi su nam ti ljudi oko nas veliki učitelji, naravno ako prihvatimo lekciju. I ako smo brutalno, ali brutalno iskreni prema sebi.

A lekcija je uvijek – SLUŠAJ SEBE i piči po svom.

Naći ćeš svoje pleme. Samo nakratko možeš biti labud među patkama. No sretan ćeš biti samo kad nađeš ostale labudove. Bez obzira što ti patke pritom govore.