Razvijaju li razni poticaji i potpore uhljebnički mentalitet kod poduzetnika?

Čitam jutros u novinama uz kavu Pošteniji su bogatiji.
Tema – poticaji – gdje će završiti silne pare iz EU koje nam trebaju doći? Pa razmišljam…

Kad savjetujem ljude koji tek razmatraju pokretanje vlastitog posla, uvijek me pitaju što ja mislim o poticajima.
Mogu se složiti s općim mišljenjem, da ako ti netko nudi bespovratan, besplatan novac nemoj biti lud pa odbiti nego ga uzmi.

Međutim ima i druga strana priče – ponekad mi se čini da je to kao kad malom djetetu damo nož. Hoće li znati s njim ili će se porezati?
Ima li znanje i vještine ili će ga to ubiti?

Zašto ljudi koji dobiju na lotu taj novac najčešće protraće? Zato jer nemaju mindset osobe koja je zaradila taj novac. Nemaju mindset pobjednika. Jer prvo ide BITI pa RADITI pa IMATI, a ne obrnuto.

Za uspjeh je već znamo presudno KAKO RAZMIŠLJAMO i S KIM SE DRUŽIMO  (tzv. mindset i networking).

U konačnici nema besplatnog novca/ručka kako kolege ekonomisti kažu.

I još nešto važnije, uvijek se sjetim kolege koji je, kad sam s njim u paru mentorirala start-upove na raznim natjecanjima, uvijek naglašavao da moramo izgraditi poslovni model koji u svoj suštini funkcionira. To znači da imamo pravog kupca koji ima neki problem, potrebu koju je spreman rješiti/zadovoljiti i spreman je to platiti našim proizvodom/uslugom.

To je zdrava baza – Kupac – mi – naše pare.
Sve ostalo može biti odičan dodatak, ali opasno je graditi posao na tome hoće li nam netko nešto dati.

Ista stvar s mjerama za zadržavanje radnih mjesta poduzetnicima, aktualnim od travnja 2020.
To je svakako imalo smisla i bilo nužno potrebno i pravedno prvih par mjeseci – ako nam je zabranjen rad, naša radna mjesta su jednako bitna kao i ona iz javnog sektora i idemo vrijeme je za solidarnost.

Te su mjere bile odlične i služile su na kratki rok da se poduzetnici preslože, ubrzo oporave od šoka i smisle novi ili drugačiji ili dodatni biznis.
Sjediti kući i čekati potpore nije poduzetnički način razmišljanja.

Poduzetnici su ljudi koji razmišljaju što i kako poduzeti iz bilo kakve nastale situacije, pa i famozna situacija reći ako ne ide sadašnji posao idemo kopati krumpire. Da, to je to. Brzo dizanje nakon padova. Nema kukanja.

Poduzetništvo kao što i sama riječ kaže znači poduzimati, znači akciju.
Kukanje, čekanje nekih mjera, čekanje da nam netko drugi nešto da, to nije dio poduzetničkog mindseta. Poduzetnici stvaraju, oni su kao umjetnici, stvaraju nešto novo iz ničega. Oni su ti koji kreiraju novu vrijednost.

Mogu se složiti dijelom i s nekim drugim kolegama koji kažu da raznim poticajima stvaramo kompleks Afrike, stalno je netko žrtva i treba neku pomoć.

A kad netko nešto dijeli, to je i odlična podloga za korupciju i lopovski mentalitet i praktično postaje važnije tko bolje složi papire (natječajnu dokumentaciju da mu ne usfali jedan papir) a ne tko ima tržišno bolju priču.

Pa idemo dalje kolegice i kolege. Ljeto završava.
Idemo stvoriti Hrvatsku 2.0., Hrvatsku koja je jedna od najboljih zemalja na svijetu za život, što već jest, ali i za poslovanje, što je sada na svima nama da to zajedno ostvarimo.

Povezane objave

Uhljebizam i mentalitet sponzoruše

Pričali su mi u više navrata muški prijatelji o ženama koje jako dobro znaju brojke iz Poslovne Hrvatske. (op.a. baza podataka s financijskim pokazateljima firme) Ne, te žene nisu računovotkinje…
Izbornik