PRIPRAVNICI i POČETNICI– Tko kome zapravo treba plaćati?

Početnik u poslu

Ovo nije blog koji će reći poslodavcima da ne plaćaju pripravnike/početnike, da ih tjeraju na volontiranje i slično, ali je blog kojem je cilj da pripravnicima/početnicima proširi sliku, nazove stvari svojim imenom i osvijesti potrebu za zahvalnošću na prilici da se uče na tuđi račun i da netko drugi plaća njihove pogreške.

Sjećam se sebe kako sam prije 22,5 godine nadobudno ušetala u prostorije Plive (bila sam njihova stipendistica i odmah po završetku fakulteta čekao me posao) nakon što sam tijekom cijelog školovanja imala prosjek ocjena 5.0, a na fakultetu 4,87). Mislila sam da sam “popila” svu pamet ovog svijeta i sad ću ja tamo njima pokazati kako se radi.

I onda su mi prvi radni dan doslovce bacili bunt papira (ne možete zamisliti koliko duge plahte papira) i rekli – upiši stanje skladišta. Ručno. Nije bilo kompjutora za mene. Ni radnog stola, stolac da, i papiri su kreirali „tepih“ veličine pola ureda.

Naravno da je moj ego mislio, oni se šale, pa jesam li se ja za ovo školovala godinama. Uostalom pa neću ja raditi u Nabavi, hoću ja u “svoj” Marketing. No mjesta u Marketingu su bila popunjena.

Onda sam prihvatila i išla se praviti važna pa sam raspalila po engleskom, njemačkom i talijanskom kojeg sam tada odlično govorila, a sve to u razgovoru s našim dobavljačima.

Svi su me kolege srezali naravno da nek izvolim pričati engleski jer je to dovoljno i jer je to službeni jezik firme.

Ni to nije sve, ja sam misleći da sam bolja od njih, svoje pauze provodila u knjižnici učeći umjesto s kolegama u kantini. E, to je pak rezultiralo prijavom i pozivom u HR odjel s „optužnicom“ da se ne uklapam u sredinu.

Ubrzo sam se skockala, prihvatila situaciju, krenula učiti, napredovala, radila u inozemstvu, još napredovala, s 26 godina dala otkaz i osnovala prvu firmu i dalje je sve, što se kaže povijest.

Ovo je bio samo uvod, a sad podsjetnik svima na još uvijek važeću činjenicu – obrazovni sustav ni nakon 20+ godina nije usklađen s potrebama gospodarstva.

U prijevodu to znači da kad dođete raditi, nemate pojma ni o poslu, ni o životu. Sve ok. Nismo ni mi imali.

Kako to u praksi izgleda?

Nekidan jedan moj klijent traži osobu za radno mjesto asistenta i konkretno nađe se u situaciji da može birati između mladih ljudi tek izašlih s fakulteta koji traže 5000 ili 6000 kn ili s druge strane gotovu osobu s relevantnim iskustvom za npr 6000 do 7000 kn. I koga biste vi onda izabrali? Tko mislite da će u bržem roku i većoj mjeri doprinijeti čitaj zaraditi vašoj firmi?

Druga klijentica mi je ispričala da joj je „pun kufer“ praktikanata, da ih plaća dok su studenti po 3000 kn i da joj samo oduzimaju vrijeme i ne cijene to što netko odvaja svoje vrijeme i podučava ih i da odsada traži da potpišu Ugovor o povjerljivosti podataka i da počnu cijeniti o čemu se tu zaista radi i što dobivaju. Platit će ih naravno, neće ih siliti da volontiraju niti ih iskorištavati, ali želi nazvati stvari svojim imenom i tko ju može kriviti da želi da netko cijeni znanje, iskustvo i trud, i njen i njezinih kolega iz ureda.

Treća klijentica mi se žalila da ima asistenticu koja je sva oduševljena jer ju puno toga zanima, no njen dobavljač ju je dobro podsjetio – zanimanje odnosno interes nije isto što i posvećenost. Valjda ću se, ako me nešto tako ludo zanima, tome i posvetiti i ne treba me nitko na to prisiljavati. Ili smo posvećeni samo dok netko drugi plaća te naše izlete – sad bi malo ovo, sad malo ono?

 

Poruka poduzetnicima:

  • Nemojte držati sve što znate u glavi, napišite jasna pravila, upute i procedure jer podrazumijevanje jednako nerazumijevanje.
  • Bacanje u vatru pa tko se snađe nije (dobar i učinkovit) način uvođenja novih zaposlenika – uz procedure svakako osigurajte mladima i mentore. Budite tu uz njih. Svi smo nekad bili ti mladi koji su svima išli na živce i bili čisti gubitak vremena i truda. Sad je vrijeme da to vratite.
  • Zaboravite na ma odustajem, ja ću to brže napraviti sam, možda i hoćete na kratak rok, ali nema rasta firme bez BRUTALNOG delegiranja. Dakle, uložite vrijeme i trud u mlade i u nove djelatnike. Da, nije lako. No, nema drugog načina.
  • Zaboravite i na što ću ja sad njega/nju učiti pa da mi ode, pa zamislite da ga ne naučite i ostane kod vas, a pojma nema, plus ponavljam nema drugog načina za rast, a na vama je da kvalitetne ljude zadržite i motivirate i u konačnici, vratit će vam se sve to, netko će vama doći kao gotov čovjek, sve je uvijek u balansu.

 

Poruka mladima/početnicima:

  • Nema preskakanja, nema prečaca u životu.
  • Sve zahtijeva trud i posvećenost.
  • Da, lijepo je imati tzv. work – life balans, ali ajde prvo radite nešto, odradite i zaradite pa balansirajte.
  • Pitajte sve što ne znate, ali nemojmo se zavaravati, ima glupih pitanja, neke stvari biste baš i mogli sami proguglati.
  • Realno učite se na tuđi račun i taj drugi plaća vaše pogreške i gluposti i tek ćete mu se nakon 12 do 18 mjeseci „početi isplaćivati“ dotada je na nuli i u minusu s Vama –  zato cijenite to i budite zahvalni.

P.S. Mislite da možete bolje, odlično – otvorite svoj biznis…

 

Foto: Unsplash

Povezane objave

Izbornik