Redovito, moje prijateljice poduzetnice i ja, bile smo gošće raznih okruglih stolova i TV i radio emisija na temu tzv. ženskog poduzetništva.

Prije svega, konačno smo uspjeli prodrijeti porukom da poduzetništvo ne može biti muško ili žensko, odnosno da nema veze sa spolom i da ako išta, onda možemo govoriti o ženama u poduzetništvu i poticanju istog. Ovom prilikom ću napisati svoje osobno mišljenje, a to je da ne možemo nikoga na ništa potaknuti što on/ona već nema u sebi, i da mnoge osobe oba spola trebaju naš poticaji i ohrabrenje.

Biološke razlike i želje i interesi koji proizlaze iz toga i iz naše prirode će uvijek postojati i ne mogu se zanemariti. Na mnoge stvari ne možemo utjecati, ali ovdje želim pisati o onome na što možemo utjecati, a toga je jako puno.

Kako već godinama organiziram Business Café s ciljem networkinga i povezivanja malih poduzetnika i onih koji to žele biti, nažalost često se susrećem sa sljedećim i to samo od strane žena: Joj, ja bi jako došla, ali ipak neću jer moja frendica neće moći sa mnom. Moj tijek misli ide ovako: ok, ali kakve veze ima frendica pa poanta je upoznati novih 100 ljudi (networking je inače organiziran i ja se pobrinem da nitko nije sam, izoliran, smjestim sve u ugodno društvo). E to je ono kad izjavljujem u medijima da su žene lošije u networkingu, dođu na event, drže se u poznatom društvu i to je to. Ili… joj kupila sam kartu, zaista sam ovaj put (nakon godinu dana pokušavanja) mislila doći, ali znate moj muž ne može biti sam s dva djeteta ili nemam kome ostaviti dijete i sl.

I znate šta – priznajem dok nisam imala dijete nisam razumjela, ali tek sad kad imam petogodišnjeg sina i samohrana sam majka, e tek sad ne razumijem da u godinu dana netko ne može odvojiti 12 sati za poslovni networking nakon posla – pričamo o 12 sati u 365 dana i termini za tih 12 sati se unaprijed znaju. Da se razumijemo – ovdje je jasno da ne mogu = neću i da ta osoba to ne želi, i da su joj vanjske okolnosti izgovor i to je u redu. Samo moramo stvari nazvati pravim imenom i biti svjesni (pa i zadovoljni onda) svojim izborom i pritom znati kad je nešto razlog, a kad izgovor.

To je ono kad izjavljujem u medijima – ne možeš nikoga na ništa potaknuti i dodajem da nisam srela u životu ženu koja je nešto htjela, a da nije pomakla planine i to ostvarila. Žao mi je, ali krenuti od sebe, pobrinuti se da si kreiramo život kakav želimo nema veze sa spolom. Zaista nema. Da, istina je da su nam neka vrata zatvorena, i da ne možemo u večernjim satima igrati nogomet s dečkima, ali hej… koliko toga možemo, i oni puno toga ne mogu što mi možemo. I što mi radimo s onim što sve možemo?

Poanta je u životu – izvući maksimum iz postojećih okolnosti, iz onog što imamo. Uostalom, pa tko je rekao da moramo svi u poduzetnike, otkada je majka troje djece koja ne radi manje vrijedna nego žena koja uz troje djece ima i nekoliko firmi. To je samo pitanje izbora. I svaki je izbor ok. I kao općenito sa poduzetništvom, rekla bih, nemojte nas poticati, samo nam nemojte smetati, pustite nas da stvaramo. Nemojte nam otežavati. Međutim tko je taj koji otežava- vjerujte to možda i nisu muškarci (ne pričam ovdje o korporacijama i staklenim stropovima koji još postoje) nego o slobodi poduzetništva, gdje je tržište jedino mjerilo uspjeha.

Od muških kolega poduzetnika uvijek sam čula samo pohvale za kolegice poduzetnice, ali i za njihove zaposlenice, uvijek mi govore da su im najbolji radnici žene i da vole i žele raditi sa što više žena i da ih potiču da preuzmu vodeće pozicije koje one same često ne žele. Komentari muškaraca na moje poslovne poduhvate su bravo, čestitam, kad me vide na večernjim eventima govore, bravo za ovo, bravo za ono, što planiraš dalje, dobra ti je knjiga, dolazim na promociju, kupio sam tvoju knjigu, jel trebaš kakvu pomoć?

A od ženskih kolegica poduzetnica, što od njih čujem kad se pojavim na večernjem eventu, kad kažem jupppi znaš šta ima novo – proširila sam Business Cafe u Makedoniji i Bosni, a tek kad odem na wellness vikend uu to je tek sr….- ne čujem bravo (naravno da čujem od mojih prijateljica, ne pričam o nas par koje se potičemo i podržavamo i jedna drugu i ostale) nego – a ‘ko ti čuva malog? Nisam čula nikad iz tuđih usta – ostavi dijete kod mene, odi na masažu, odi s mužem u šetnju, na večeru… uzmi si sat dva za sebe. Još. Iz svojih jesam. No, pomalo.

E to je ono kad kažem u medijima – žena je ženi vuk. Ženska zavist, ljubomora, natjecanje, stav e ja sam se putem namučila, pa se muči i ti… ah…e za to znam da sigurno postoji! Ali tu igru odbijam igrati. I onda što možemo učiniti? Možemo otvarati vrata jedne drugima.

Za moj prvi i važan poslovni iskorak zaslužna je jedna poznata menadžerica. Ona mi je dala priliku u samom početku kad gotovo nitko nije, i bila je zadovoljna uslugom, i samoinicijativno me preporučila u tada vodeći poslovni tjednik. Ta prva priča i kasnije izazvana reakcija medija odigrala je značajnu ulogu u rastu mog prvog poduzeća. Dakle prva vrata mi je sama otvorila mudra i iskusna poslovna žena, bez da sam je to tražila. Ja stalno otvaram vrata ne samo ženama, svima. Samoinicijativno.

Što još možemo učiniti? Možemo biti mentorica jedni drugima. I možemo razvijati žensku solidarnost. Nedavno sam bila na našem prvom Business Cafeu u Bosni. Bilo je jako puno pitanja iz publike. U jednom trenutku jedna žena je digla ruku. Nisu je prozvali. Pa je opet digla. Nisu je prozvali. Pa je prestala dizati ruku.

Voditeljica eventa je bila žena, osoba koja je držala u ruci mikrofon je bila žena. Ali nisu je prozvali. Jedna žena u publici i ja smo to primijetile i reagirale, ženski, ne agresivno i napadački nego toplo i ženski i ta žena je na kraju postavila svoje pitanje.

Ovo nikako nije bilo namjerno, ali je bilo uobičajeno pa i prirodno na neki način. Žene nisu agresivne i povući će se, neće se možda boriti za sebe, na način kao što to čine muškarci. Ne kažem da idemo protiv sebe, nego kad ovako nešto primijetimo možemo dići ruku za drugu ženu. Ali na ženski način! Nekad baš naizgled nevažna sitnica napravi veliku promjenu.

Foto: Pixabay