U Dalmaciji se kaže Di si bija kad je grmilo…

Poanta – što se sad javljaš – lako je biti general poslije bitke, što se nisi javio kad ti je prilika bila ponuđena?

Situacija kao primjer – ženama je zbog manjka samopouzdanja ponekad potrebno više vremena da kako često kažem izađu iz ormara i npr. podijele svoje znanje, odnosno izlože se tako javnoj kritici. I realno, za to treba hrabrosti. Mnogima to nije lako.

Mirta Fraisman Čobanov je u svom intervjuu za Žene i novac YT kanal kojeg smo otvorili (da znamo da nam prvi video nije super, radili smo ga na mobitelu, da znamo da je iPhone ‘bolji’, bit će bolje, mi samo pičimo i nosimo se činjenicom dovoljno dobro i work in progress) dakle Mirta je rekla kako se niz godina obrazovala za sve to što danas radi i da bi svakako promijenila činjenicu da bi ranije krenula dijeliti svoje znanje.

I njen joj je učitelj bio rekao – odakle ti pravo da to sve što znaš ne dijeliš i zašto to znanje sebično čuvaš?

Uvijek ima netko kome možemo pomoći tko zna manje od nas, jednako tako kao što uvijek ima i bit će netko tko zna više od nas. Stoga, uvijek ima netko kome možemo pomoći i netko tko nama može pomoći.

I tako ja nekako konačno teškom mukom i vjerujte mi, uz puno napora i energije, uspijem potaknuti i ohrabriti neke žene da podijele znanje i iskustvo tj. da ga napišu i naravno, nekima sam nudila pa nisu htjele.

Ne mogu one, ne znaju još dovoljno, nemaju vremena bla bla bla. (ovo bla bla je jer svi znamo da ne mogu znači neću i da nemam vremena znači nisi mi prioritet)

I što se desi? Ponudim istu priliku drugoj ženi, ona se ohrabri i prihvati izazov i izloži se.

Pogađate one koje nisu imale vremena e sad imaju, e sad sve znaju, sad komentiraju, nadopunjavaju, korigiraju da fali još ovo i ono… samo da ovu koja se izdigla spuste i pokažu svijetu – a gle mene. Tu sam, nisam dovoljno hrabra prva istupiti, ali sam dovoljno hrabra iskritizirati ovu koja se to usudila.

Ili kad sam dobila poziv da gostujem kod A. Stankovića u NU2 dočekalo me uglavnom tri tipa reakcija:

a) Vrlo vrlo mali broj iskrene sreće – čitaj 10-15 ljudi uvrh glave
b) Kod njega ideš? Da mene pozove, ja ne bih išla on je muška š…… svi….
c) A tko ti je to sredio? Nitko? A koliko si morala platiti? Ništaaa? Pa kako, kako?

Odgovor da me čovjek prati i zna što godinama radim i da me već neko vrijeme planira zvati i da je dan izborne šutnje super prilika da pričamo o biznisu (jer ne smijemo o politici) što je i istina, nekako nije bio popularan.

Ili napravim nešto – e nije dovoljno znanstveno. Ma znate što, e meni je MBA dosta od titula, nisam planirala doktorat. Dovoljno sam si „znanstvena“

Ili biznis raste – pa krenu komentari – A tko ti čuva malog...

Ili meni „najdraže“ idemo spljuvati to što i kako radiš npr. web ne valja ti ovo i ono i ovo i ono, poanta mi radimo web stranice – da, jedva čekam raditi s Vama, baš ste mi sad prvi izbor.

Stalno nešto ne valja. Ništa nije dovoljno dobro, brzo, lijepo, ovakvo, onakvo … Get a life, što se kaže.

E, to je taj žena je ženi vuk moment.
To je taj hrvatski jal/zavist bez obzira na spol.
To je ta kultura neuspjeha.
To je to uspoređivanje i nadmetanje i stav nema dovoljno, jer ako ti uspiješ onda nema za mene.

Nekidan sam za neke novine odgovorila na pitanje što me najviše frustriralo sve ove godine u poduzetništvu. Ne, nisu uhljebi i nisu visoki porezi … nego baš taj hrvatski jal, mentalitet kukanja, kritiziranja.

Ima pojedinaca, još su u manjini koji kad im kažeš za neki svoj uspjeh kažu super, bravo, podijele ga na svojim društvenim mrežama i vesele se kao da je njihov.

Jer svi smo zajedno u ovom. Ako je jednom dobro, veće su šanse da i drugima bude.

Jer svi smo i sve je povezano.

Jer društvu je dobro i ide naprijed koliko je dobro najslabijoj karici.

P.S. Zavist nema smisla, jer vjerujte mi svatko nosi svoj križ. I kad biste znali sve o svima drugima, sretno i zahvalno biste zaključili da je Vama Vaš križ još i najbolji i da tuđe radije ne biste.