Kad nastane frka često čujem radio/la bih bilo što.

Jasno, i vjerujem da smo svi bar jednom bili u toj situaciji. Da nam treba novac za preživljavanje.
Da ne znamo kako ćemo spojiti kraj s krajem taj mjesec. Da nemamo za kruh, cestarinu, za ništa.. da ne znamo što ćemo i kako ćemo preživjeti sutra.

Međutim ono što nas dovede do toga je i da često sami sebi ne dajemo dozvolu da budemo svoji.
Radimo svašta samo zato što to znamo, ako smo poduzetnici iz istog razloga ne puštamo kontrolu, ne delegiramo jer mi to znamo bolje.. ma najbolje… nitko drugi kao mi.

Međutim, svi mi smo jedinstveni, došli smo s određenim talentima. Koji su DAROVI ZA DRUGE.

A sve u prirodi funkcionira tako da RASTE I DOPRINOSI drugima, pa tako smo i mi – neizbježni smo dio prirode i baš kad smo MI MI, e onda nam nekako sve krene.

Milijuni su priča o uspjesima kad se usudimo biti svoji.

Zapravo, nekidan me na ovaj blog inspirirao Fb post kolegice iz susjedne zemlje. Komentirala je na moj komentar da mi zahvaljuje i da kao da sada sebi može dati dozvolu. Da se posveti sebi i svojim snovima. Žena ima troje djece i biznis, naravno da dio nje budući da živi na ovim prostorima osjeća da mora pitati dozvolu smije li raditi ono što je ispunjava.

Voljela bih sve ovim blogom pa i sebe podsjetiti da NE BUDEMO TAKO STROGI PREMA SEBI, DA što češće ODMORIMO unutrašnjeg kritičara i podsjetimo se da smo DOVOLJNO DOBRI, takvi kakvi jesmo, DA VRIJEDIMO i DA ZASLUŽUJEMO.

Da ne trebamo nikome ništa dokazivati, osvajati i boriti se – vrijedni smo ljubavi bez obzira što jesmo ili nismo učinili.

Da oprostimo sebi i drugima, da se sjetimo da smo baš tu gdje trebamo biti, da je sve NESAVRŠENO SAVRŠENO, da sigurnost ionako ne postoji, nego je poanta koliko se dobro NOSIMO SA NESIGURNOŠĆU života.

I da ne trebamo NIČIJU DOZVOLU niti POTVRDU IZVANA.

Prihvatimo sebe, takvi kakvi jesmo, nemojmo se podcjenjivati, priznajmo si što nas veseli, usudimo se ići za time, jer bez obzira koja nam je početna situacija uvijek postoji prvi korak.

Poslovno gledano – idimo za onim gdje nas vuče srce, a ne negdje samo zato jer je netko drugi iz toga napravio dobar biznis.

Pitanje je je li to naš put. Naš je put obično onaj kad ljudi kažu E TOOO SI BAŠ TI.

Ono što je sigurno – vrijedimo, zaslužujemo, dovoljno smo dobri. Svi.