Vječna borba, ovih dana još žešće rasprave… Privatni vs. javni sektor. Tko je u pravu? Tko više vrijedi?
Optužbe frcaju s obje strane.
Uvrede i ponižavanje poduzetnika od strane javnosti i sindikata; izrugivanje, zajedljivi komentari i sl. kao da poduzetnicima nije dosta korona, pa potres, pa zabrana rada, pa nestanak prihoda, pa online škola s djecom, pa strah i neizvjesnost za egzistenciju i sebe i radnika, jer dok su plaće javnog sektora i mirovine sigurne, nama ništa nije sigurno, mi ni ne znamo za taj pojam.
Pa uz sve još moramo slušati uvrede svih u društvu da smo pohlepni, zlorabitelji s jahtama i sl. (usput jednog od najbogatijih poduzetnika upoznala sam na zajedničkom letu u ekonomskoj klasi, dok se predstavnici Sindikata hvale letovima u prvoj klasi…ali to je neka druga tema).
Iskreno, 15 godina pišem blog i mislila sam da nema potrebe pisati o ovome na mojem blogu kojeg prate postojeći i budući poduzetnici jer njima je jasno tko puni proračun, no onda sam se sjetila kako u jeku nedavnih sličnih optužbi kad je bio štrajk učitelja-druge ekonomije nisu shvaćale tko puni proračun pa je vrag odnio šalu i idem brutalno pojednostavniti u cilju da moj sin (11 godina) sve razumije – mada on to odavno shvaća (zato isprike kolegama mr. dr. sc. ekonomije ako ovo bude previše pojednostavljeno).
Dakle, privatni sektor je tzv. realni i to su poduzetnici – ljudi koji poduzimaju akciju, vide probleme i priliku na tržištu, preuzimaju rizik, puno rade, zapostavljaju svoje zdravlje i odnose, zbog strasti stvaranja koja ih vuče te iz ničega i tzv. nule kreiraju proizvode i usluge koji rješavaju probleme te ih prodaju kupcima odnosno ljudima koji su spremni platiti to rješenje.
Novac koji dobiju je prihod, kad ga naplate zove se priljev. Na njega plate 25 % PDV-a u proračun.
Nakon toga imaju dosta raznih troškova (najam, knjigovodstvo, telefoni, materijali… (tu je svuda PDV kojeg plaćaju isto) i naravno plaće radnicima (plate duplo više nego radnik dobije na ruke) i od onoga što im ostane to se zove bruto dobit i na to plaćaju razne poreze, parafiskalne namete (to Bog ne može objasniti pa neću ni pokušavati) i ako im nešto ostane to je neto dobit.
Ako tu neto dobit vlasnik želi izvaditi iz firme jer poduzetnik navodno radi za dobit, to mu je nagrada za preuzeti rizik, a plaća mu je naknada za provedeno vrijeme, dakle ako hoće izvući dobit, onda ga čeka još malo davanja.
Crkavica koju dobije neto na ruke služi za te silne jahte o kojima je riječ u medijima.
Među poduzetnicima najviše je onih mikro (do 10 zaposlenih)/malih do 50 i srednjih do 250 zaposlenih. Svi zajedno čine 99,7 % BDP-a.
Zakoni se uglavnom kroje za ovih 0.3 % koji su veliki.
Percepcija javnosti kroz medije o tome tko su poduzetnici se stvara na temelju ovih 0.3 %.
A prava istina je da su skoro svi poduzetnici naši frizeri, kumice s placa, tamo gdje peremo auto, gdje čistimo odjeću, naš mesar, naš bravar, dućan gdje kupujemo poklone, možda i ručno rađeni nakit, naša kozmetičarka, naša frizerka, naša omiljena pekara, naš omiljeni kafić itd itd.
E TO su mali poduzetnici.
Oni jedva krpaju kraj s krajem inače od svih nameta i davanja i ne, gotovo je nemoguće da uštede za 3 mjeseca poslovanja, a kamoli za jahte koje sindikati spominju.
Jesu li poduzetnici lopovi, zlorabitelji, izrabljivači radne snage? Vjerujem da se nađe netko takav, no tržište ga kazni prije ili kasnije.
Prava slika poduzetništva je… Sjetite se od pekare do frizera…
Svako gospodarstvo počiva na malima i mikro. Oni su temelj društva. Mikro poduzetništvo ima oko 27 % udjela u BDP-u, a s malima oko 56 %.
Od ukupno 1.5 milijuna zaposlenih u Hrvatskoj oko 300 000 u javnom sektoru, 1,2 milijuna je u privatnom. Dakle jasno je gdje je više zaposlenih.
Država bi trebala biti servis građana i poduzetnika, dakle javni sektor obuhvaća sve servise, policija, vojska, sudstvo, zdravstvo, školstvo… i dr. koji su nam svima na raspolaganju.
Ti se servisi financiraju iz poreza.
A kamo idu prirezi – oni se razlikuju od grada do grada i služe za lokalne stvari – vrtići, škole…
Ponavljamo – poreze i prireze poduzetnik fizički plaća radnicima uz neto plaću.
A kupac svima u firmama daje plaću. Dakle, bez prodaje kupcima nema prihoda u firmama, nema plaća za radnike, nema potrošnje tih radnika, sve se zaustavlja. Krug je blokiran. Ekonomija kolabira.
A tko je uhljeb – netko tko ne radi ništa, na izmišljenom je radnom mjestu, parazit na teret proračuna-dakle svih nas.
Jesu li svi iz javnog sektora uhljebi?
Naravno da nisu.
Treba li nam javni sektor?
Naravno. Ali ne toliki. Sigurno ima mjesta za rezanje birokracije.
Proračun nije neko mistično biće i novac ne pada s neba.
U suštini realni sektor je taj koji stvara dodatnu, novu vrijednost. On je taj koji kreira nova radna mjesta, potrošnju i rast. Javni također može investirati i generirati rast (gradnja cesta npr.) i zapošljavanja, a postoje i firme u državnom vlasništvu koje mogu stvoriti novu vrijednost…
Inače jednom me zaustavio policajac, nešto smo se zapričali, kaže on meni – gospođo i ja plaćam poreze.
Da, plaća i on, ali to Vam je kao kad majka da svom djetetu novac dok je mali da joj kupi poklon za Božić.
E, tako javni sektor plaća poreze i puni proračun – Realni mu da novac da si isplati plaću iz koje jedan dio opet vrate u zajednički proračun. Ali novac je inicijalno došao iz realnog sektora.
Ove su stvari jasne i maloj djeci. No nekim sindikatima i predstavnicima javnog sektora nisu.
Shvatit će sada u krizi. Jer kad privatni sektor oslabi i, nažalost, u velikoj mjeri u krizi nestane, vidjet će da se novac neće slijevati i onda će doći do AHA efekta.
Za kraj i najvažnije.
Ne zaboravite da ne možemo jedni bez drugih. I svi smo jednako vrijedni. Trebaju nam uspješni poduzetnici, vrhunski liječnici, posvećeni učitelji, lojalni i hrabri policajci i vojska, pošteni suci itd.
Kako ima lopova među poduzetnicima, tako ima i uhljeba među javnim sektorom.
Na svakom od nas je da počisti korov u svom vrtu.
No stvari treba nazivati svojim imenom.
Ajmo istaknuti i nagraditi divne ljude iz oba sektora, cijeniti prave vrijednosti, rad i poštenje i te vrijednosti nagraditi u cijelom društvu.
Država, društvo to smo mi.
S
istem koji imamo odražava nas same.
Vrijeme je za zaokret. Vrijeme je za zajedništvo, jedinstvo, solidarnost, razumijevanje, povjerenje, međusobnu podršku i da smo na usluzi jedni drugima.
Vrijeme je za novo, bolje, pravednije društvo, radišnih i poštenih ljudi u oba sektora.
Za bolju Državu. Za bolje sutra. Za bolje svih nas.
