Kako sam konačno OPROSTILA SEBI i DRUGIMA?

Nisam još uopće pisala o tome, trebalo mi je pola godine da sredim misli i dojmove. Ove godine ostvarila sam jedan svoj san, jedno putovanje za dušu. Konačno sam i to za Uskrs otputovala u Jordan i neplanirano i Izrael.

Dugi niz godina nešto me vuklo i htjela sam ići baš u Petru i tri godine nikako da se poklopi, i onda ovaj Uskrs stiže prilika da uplatim putovanje, i u Jordan i Izrael. Od Izraela nisam ništa očekivala, taj mi je dio putovanja u početku bio nužno zlo. Iako sam uživala u Jordanu nakon očekivane torture i ponižavanja na granici na ulasku u Izrael, počelo je putovanje duše. Korak po korak Isusovim stopama, neopisiva atmosfera na pojedinim mjestima. Na put sam išla u grupi, ali sama u sobi, i sama sa sobom, namjerno da imam vremena biti sama i razmišljati. Tek sam puno kasnije shvatila što se desilo – križni put koji smo obilazili kao da je bio moj, tih je 8 dana, posebno 4 bilo putovanje u dubinu sebe, i put opraštanja SEBI. Suočavanje sa vlastitim „sranjima“ i otpuštanja osjećaja krivnje. Ne znam opisati kako, samo znam da se desilo. To je jedna od situacija kad RIJEČI NISU DOVOLJNE.

Prije nekoliko vikenda ponovno sam uzela cijeli vikend samo za sebe, čitala neke knjige, a između njih i jednu o OPRAŠTANJU.

Prva vježba iz te knjige kaže – napravite POPIS LJUDI koji su vam nanijelo ZLO i kojima trebate OPROSTITI. A u kolonu pored toga napravite POPIS onih KOJI TREBAJU VAMA OPROSTITI. I kad sam ugledala svoje liste crno na bijelo, koje iznenađenje. Prvo, popis je PODJEDNAKO DUGAČAK, a mi obično mislimo kako smo mi „SVECI“ a ostali u nama nešto napravili, a drugo POPIS je bio SKORO IDENTIČAN, dakle nikako nismo „sveci“. I obično u odnosu svašta ide u oba smjera.

Kroz cijelu knjigu vuče se zapravo osnovna misao KAKO nekom oprostiti jer zašto nije upitno – opraštanjem ne negiramo nanesenu nepravdu, ne počinjemo se družiti s onima koji su nam je nanijeli, niti ih opravdavamo ni pomilujemo, nego PRIHVAĆAMO što se desilo i SEBI POKLANJAMO UNUTARNJI MIR. Pa kako to učiniti?

Ono što je meni pomoglo, kako kažu u toj knjizi, EMPATIJA, dakle probajte se staviti u cipele te druge osobe. Odnosno zapitala sam se iskreno JESAM LI SIGURNA da baš u SVIM IDENTIČNIM OKOLNOSTIMA I JA NE BI ISTO UČINILA? Kad sam shvatila da nisam sigurna, i da sam recimo nesvjesno i neplanirano napravila neke stvari koje su i meni prethodno, tada mi je „sve sjelo“ na svoje mjesto. Zaista sam osjetila veće razumijevanje prema „drugoj strani“. A kako moj (kažu majmunski) um mora naći objašnjenje prije nego nešto „pusti“, tako sam uspjela. Kojim god putem krenuli, knjige, škole opraštanja… želim Vam da što prije sebi poklonite ovaj dar…Vrijedi svaku sekundu truda.

2019-02-19T12:21:45+02:00November 5th, 2017|

Leave A Comment

I haven’t had the chance to write about my trip to Israel and Jordan this Easter because it took me 6 months to gather my thoughts.
It was one of those trips I longed for, for years, a trip for my soul.

As I planned to visit only Jordan, I did not expect much from visiting Israel. Later I realized, for me, it was about visiting Israel, about my own journey where Jesus was, (even though I am not religious, just spiritual as they say) about my own journey to self- forgiveness. I had a lot of time to be alone and contemplate. I don’t know what exactly happened and how I did it, but I know I forgave myself for some „shit“. I took the time for a reality check, admitting the truth and releasing the sense of guilt. It was one of those situations when words are just not enough to explain anything.
A few weekends ago I read a book on HOW we can forgive to others.
Because the benefits of WHY we should do it are clear and many.

Two exercises from the book helped me.
First one was to make a list of people who you should forgive and next to that, in another column, a list we should put names of people we should ask for forgiveness.
What a surprise! Almost same people on both lists. And the same number of people in both columns. I guess we are not saints as we thought we are, after all.

The second exercise that helped me was to put ourselves into shoes of that other person. And to honestly think about it – are we SURE we would not hurt us if we were in the EXACTLY the same circumstances as they were when they hurt us. I realized I wasn’t and I did it.

So my monkey mind was happy with explanations after these two exercises and many years of self-reflection of course, and I managed to GIVE myself PIECE. That is what forgiveness is all about. A gift of peace to yourself. I wish you all that you someday find the strength to give yourself that gift. It will definitely be worth your while.

2019-02-20T14:32:47+02:00November 5th, 2017|

Leave A Comment