Kako ono ide iz jedne serije iz moje mladosti… Smogovci… Oni nisu više mali, oni jesu mali, ali su dovoljno veliki da više ne budu mali… Više od 90% gospodarstva otpada na mikro i male poduzetnike.
Da, toliko! Malo JE veliko. Da su mali poduzetnici mali divovi sve smo više svi svjesni.
Svi koji smo mali poduzetnici svašta smo prošli u biznisu. A poseban set iskustava i frustracija nas sve u manjoj ili većoj mjeri čeka u radu s velikima. Nije tu toliko bitna veličina (promet, broj zaposlenih), nego (nekad i zamišljeni) omjer snaga i (bahati) stav sukladno tome.
Pa kako se ti veliki ponekad ponašaju? Btw ekipa iz njihovih odjela nabave zaista prolazi posebne seminare i van soba za pregovore znaju biti skroz simpatični i dragi ljudi. U prošlosti sam doživjela kao i svi zaista svašta – mi plaćamo samo ono što moramo, direktor priznaje samo pola fakture, šta se sve današnja mladež neće sjetiti, set nemoralnih ponuda… itd.
Nekidan mali podsjetnik na tu shemu… Zove me referentica iz Porezne uprave, nešto joj ne štima iz 2014. godine i hitno hoće objašnjenje. Od mene. Dok vozim auto. Pritom je u najmanju ruku bezobrazna. Na stranu što je kraj 2015. i pitam se gdje je bila dosad i što joj ja ne mogu pomoći jer zato imam knjigovodstvo budući je ni ne razumijem šta me pitala…
Kažem joj polako gospođo i bivša i sadašnja knjigovotkinja su na edukaciji, ona nastavlja i dalje bahato – a dokad im traje edukacija… nek se jave odmah… I kakve vi to evente uopće radite. I tako ona bahato, a ja kažem – znate šta, na krivu ste se namjerili, ja se bavim edukacijom i poticanjem ljudi na poduzetništvo, 14 godina sam u svom biznisu i ako nešto i krivo radimo onda nije namjerno, a lopove tražite dalje.
Pošaljem joj link na Business Café stranicu i nastao je mir, promjena u tonu ponašanja (valjda joj je predaleko od stola i telefona bila ona naljepnica Mi smo tu zbog vas i ljubazni smo i šta li. Naravno, knjigovotkinja je u miru odslušala seminar, sutradan joj poslala objašnjenje i sve je u redu.
Još jednom poruka ekipi u Državi – tu ste radi nas, ne obratno, mi vas plaćamo, ne obratno!
I sjetim se jednog sastanka. Zovu mene iz veće korporacije, oni žele suradnju sa mnom. I na sastanku valjda vježbaju igru dobar, loš policajac, troje ljudi me zna i zadovoljni dosada viđenim, a jedna osoba kasni na sastanak (toliko o poštivanju tuđeg vremena) nema posjetnicu (bonton?) i odmah krene mene prozivati, neka ja objasnim šta radim, da zašto bi on ovo, ono… da on nikad nije čuo za mene ni Business Café i ok…
Ne shvaćajući osobno takvo prozivanje kao na ispitivanju na sudu (bitan je ton, ne sama pitanja), u meni izaziva samo komentar – pa gledajte, imate Vi pravo, zaista Vam se to ništa ne isplati (jer baš i samo zato sam sam svoj gazda da mogu birati s kime radim i s ovima ne želim).
Nekako sam odlučila da sam zaista prestara (40 godina života, 14 godina poduzetništva) za dokazivanje ikome na taj način, no najvažnije dosada sam naučila da nikoga u ništa ne trebamo niti možemo uvjeravati niti prodavati nego je najbolje biti svoji i privući ćemo svoje pleme. To ne znači da se ne trebamo jasno znati predstaviti što radimo i istaknuti svoje prednosti i koristi za kupca.
No nikako nisam za ispitivanja kao na sudu. A kako je karma …
Druga firma koju je dotična korporacija angažirala za jedan event baš mene hoće da vodim panel i držim predavanje, eto…
Dalje, danima gledam kolege poduzetnike po FB isfrustrirane što moramo plaćati razne biljege da bi dobili potvrdu da nismo ništa dužni, ili smo dužni 0.02 kn, dok je istovremeno nama ta ista država i ine institucije dužna tisuće kn.
Ista priča s korporacijama tipa telekomi, struja… njima se ne smije zakasniti ni dana, već su tu kamate, a njihovi uvjeti plaćanja prema malima 60-90 i više dana i onda još ponekad neko ima obraza nazvati nakon x dana da pita jel može sad dobiti 5 % popusta nakon pola godine ako sad plati?!
I sve ja te zaposlenike u korporacijama razumijem.
Nemaju oni pojma da bi svoju plaću od 10 do 20 000 kn teško sami zaradili na slobodnom tržištu pa ne znaju cijeniti nas male kroz šta sve prolazimo i koliko nam novac na vrijeme znači. I u iznosu koji je dogovoren. Da su životi naših obitelji povezani s time, ponekad i cijeli opstanak i nas i obitelji naših zaposlenika. I tako 90 % gospodarstva. I to je naš novac ako smo nešto odradili i dogovorili se, dakle ne molimo ih njihov novac nego tražimo svoj. Ali onda dođe u tu priču tako i neki mali sa stavom velikog…
Na zadnjem Business Cafeu u Zagrebu jedan od mojih gostiju rekao je da onoliko koliko smo spremni uložiti u edukaciju toliko ovisi koliko ćemo moći naplatiti svoje usluge/konkretno u duhu priče bila je usluga edukacije u pitanju. Priča je išla u smjeru koliko damo, toliko nam se vraća, prvo moramo biti spremni dati, onda ćemo moći i dobiti. Dakle, koliko vi koji se volite cjenkati volite da se vaš rad obezvređuje? Nikad nisam voljela pregovorati u klasičnom smislu, kasnije sam shvatila zašto. Zato jer ne volim da se moj rad ne cijeni pa ne volim to raditi ni drugima.
Volim pregovarati u smislu ajmo smisliti neku novu kombinaciju win – win nešto od čega ćemo svima stvoriti vrijednost.
S tim stavom davajući uvijek odmah win-win ponude popušila sam puno, ali samo u novcima, dobila sam sve s druge strane, još i bolje i više. Biti i ostati čovjek pod svaku cijenu je moj moto jer vjerujem da ono kako se mi ponašamo prema drugima je naša karma, a kako oni prema nama, njihova.
Ja sam uvijek vrijednost za novac i naravno nemojte dozvoliti da vas itko oguli, ali pogledajte ovu sliku s citatom u blogu – ako kupujemo od malih poduzetnika, taj novac je nekom djetetu za odjeću, hranu, školarinu… ne još jedan auto ili kuća nekom CEO velike korporacije.
Pa ako vas i dalje usrećuje da, npr. samohranim majkama smanjite raspoloživi iznos za Božić i djetetov rođendan, uživajte, no nemojte se onda čuditi zašto vam ne dolazi uspjeh kakav priželjkujete jer sve je povezano, rijetki su ti koji vide kako. Budite ljudi u pregovorima. Budite ljudi u poslu. Samo budite. Ljudi.
Foto: burst.shopify.com
