milenijalciPrije svega ovo neće biti blog jedna (starija generacija X čiji sam i sama pripadnik prema datumu rođenja i ne baš po mnogočemu drugom) napada drugu, stari su u pravu mladi su nemogući, nego pokušaj što objektivnijeg sagledavanja situacije na poslu s kojom se danas kao poduzetnici i menadžeri susrećemo jer bez ljudi ne možemo raditi posao, niti rasti i razvijati ga, a radna snaga koja nas čeka je recimo to za početak “dosta” drugačija od nas.

Piše mi frendica u inbox kad će taj tvoj blog o milenijalcima.
Dala sam otkaz svima u firmi, samo sam jednog zadržala. Ne mogu više. Odsada zapošljavam samo starije od 40.

Kaže mi druga kolegica ma dala sam joj (ima 24 godine) otkaz pa neću i ne mogu još i nju odgajati imam doma četvero djece. Na poslu hoću raditi, a ne odgajati peto dijete.

Ja im odgovaram – razumijem Vaš stav, legitimno – imaš svoju firmu i nema smisla da s grčem u želucu ideš na vlastiti posao.
Tvoj biznis, tvoja pravila. Zato i jesi sam svoj gazda.

Ovo je samo djelić problema i pogled sa strane malog poduzetnika poslodavca punog problema, a u svijetu poznat kao The Millenials Issue.

Činjenica, posvuda je mnogim poslodavcima postalo preizazovno i odbojno zapošljavati milenijalce.

Zašto je to tako, tko su uopće oni, po čemu su drugačiji, kako riješiti ovaj izazov?
Ili smo mi iz generacije X samo ostarili, pa je to taj uvijek isti svima nam dobro znani sukob generacija. Kad nas starije pregazi vrijeme, a na mladima svijet ostaje.

Prvo tko su oni – dakle, milenijalci su rođeni nakon 1984.

 

Po čemu se razlikuju?

Kažu da njihovi roditelji nisu htjeli napraviti pogreške u odgoju kao njihovi roditelji pa su milenijalce držali na pijedestalu, što je rezultiralo time da su milenijalci samouvjereni, ambiciozni i orijentirani na ostvarivanje ciljeva. To znači da imaju visoka očekivanja od svojih poslodavaca (što je po meni ok, ali zakon prirode je daj pa ćeš dobiti, dakle možemo mi očekivati čuda, no pitanje je što smo za njih spremni uložiti) Inače kad sam pričala sa studentima na ovu temu rekli su mi da traže samo da poslodavac bude iskren i da održi riječ i nažalost najviše su iskustava imali da ih se laže i ne održe dana obećanja. Realno to je do ljudi ne do generacija.

Nadalje, milenijacli traže izazove na poslu, ne boje se dovesti u pitanje autoritete. Osobno i to mi je ok, takva sam i sama, disrupter i smatram da se poštovanje treba zaslužiti, ne dobiti samo po sebi. Isto tako oni vjeruju da život i posao treba imati smisla i biti vrijedan življenja. E tu se tek slažem s njima iako sam stara. Oni žele učiti i rasti. Kažu da im je to presudno na poslu. Ok, ekipa super. Ali ne možete samo uzimati. Morate i davati. Priroda funkcionira kao poljoprivreda. Posiješ sjeme, zalijevaš – čitaj radiš i onda ubireš plodove. Nema te tehnologije da prirodni poredak stvari u Svemiru okrene naopako.

 

I tako milenijalce optužuju da su JA, JA, pa samo JA generacija, da misle samo na sebe, da su sebični, da se ne mogu fokusirati, hoće sve sad i odmah i da misle da imaju pravo na sve odmah. Samom svojom pojavom. Starije generacije na neki način kao da smeta i da su ljubomorni što su se oni morali namučiti za neke stvari koje milenijalcima dođu servirane na pladnju ako ćemo biti brutalno iskreni.

Milenijalci kažu da hoće ostaviti utjecaj, a ipak kompanije ne žure s njihovim zapošljavanjem.
Internetom kruži poznati Ted Talk Simona Sineka na temu zašto milenijalci ne uspijevaju na poslu.

On za to navodi 4 razloga.  I zapravo svi smo za to odgovorni i poziva poslodavce generacije X da pomognu milenijalcima da se snađu i uklope jer nisu krivi. Koja su to 4 razloga i koji je odgovor Milenijalaca na taj Ted talk i te 4 stvari.

 

 

1. Roditeljstvo

Dok su odrastali, milenijalci su slušali – ti si jedinstven i poseban, možeš imati sve, zaslužuješ sve najbolje na svijetu. Putem su dobivali medalje i nagrade samo za sudjelovanje. A u stvarnom svijetu stvari tako ne funkcioniraju. Na tržištu pobjeđuju samo najbolji. Zamislite šoka kad milenijalci shvate na poslu da nisu ništa posebno u smislu da nisu nikom u centru pažnje i nitko nema vremena njih tetošiti, zatim da kupac daje plaću, da plaću treba zaraditi…. Bam…

 

2. Tehnologija

Razvoj tehnologije uvelike je promijenio način na koji ljudi komuniciraju i grade odnose. Umjesto na izgradnju dubokih ispunjavajućih odnosa za što je potrebno puno vremena, milenijalci su danas fokusirani na skupljanje lajkova i followera (kažu mi studenti pa ne samo oni nego svi to rade danas, i bome imaju pravo). I Sinek je u pravu, svi postajemo ovisni, čim nam netko odgovori ili lajka u nama nastaje dopamin koji izaziva zadovoljstvo ali i ovisnost. Jednaku kao kad kockamo, pušimo…pijemo.

Istovremeno svi se trebamo pitati koliko su naši Instagram i FB životi realni, autentični ili samo šuplja slika na van. To je druga tema.

3. Nestrpljivost

Da, sve im je dostupno na zahtjev. Rekli su mi studenti da npr. oni uopće ne vole newslettere nego da imaju stav kad me nešto zanima potražit ću i tada naći. (I ja sam takva, iako stara)

No nitko od nas više ništa ne čeka – primjer gleda nam se film – odeš na Netflix.

Ali dolazimo do ali, one najvažnije stvari u životu – osjećaj unutarnje ispunjenosti i zadovoljstvo s poslom koji volimo raditi, ispunjavajući odnosi koje krasi intimnost i bliskost ne mogu se izgraditi preko noći.  Dakle, milenijalci stvarno imaju izazov početi gledati stvari dugoročno, a jednostavno nemaju to iskustvo kad je kod njih sve sad i odmah. Tako su odrasli. Nisu oni krivi.

4. Okolina

Zadnji razlog zašto milenijalci pate na poslu. Da, ne patimo samo mi starci s njima, nije ni njima lako.

Korporacije je briga za brojke i ciljeve, ali baš i ne toliko za ljude. A oni žele smisleni posao, ostaviti utjecaj i trag, imati ravnotežu poslovnog i privatnog. Tko bi ih krivio za to. Pametni ljudi.

 

Rješenje je u svjesnom liderstvu. Na nama je da im pomognemo. No prije toga i mi sami moramo postati svjesni i probuditi se, zar ne.

Kad sam pustila taj video od Sineka na predavanju na faksu, nakon 15 minuta u dvorani je bio muk. Ja sam pitala i šta kažete. Većina se zamislila. A onda je krenuo verbalni napad na mene od 2-3 studenta. Ma to je tako uvijek, to je samo sukob generacija, i sl.

Saslušala sam ih s poštovanjem i željom da razumijem “drugu stranu” i puna sam naučila.

 

Šta kaže “druga strana”, šta kaži milenijalci po svijetu na ovaj Sinekov govor koji mnogi doživljavaju kao napad na omražene milenijalce?

Kažu da bi oni radije investirali u iskustva ne stvari. Vidjeli su kako se njihovi roditelji muče i teško rade da bi vratili kredite, plaćali račune, i pritom su bili nesretni i poslušni. Oni ne žele njihovim stopama. Ne žele poslušno šutiti i raditi ne dovodeći u pitanje autoritete i postojeći poredak stvari. Opet iako sam starija i ja sam ovaj ciklus prekinula za sebe. I slažem se i zadnju kunu ću dati na putovanje.

S pravom milenijalci dovode u pitanje postojeću paradigmu šuti radi plaćaj račune i u penziji ćeš imati vremena za svoje snove, krstarenja i hobije. Shit – što više pišem ovaj blog mislim si pa ja nisam tako stara ja sam milenijal u glavi jao.. OMG :)

Navodno su starije generacije uspješnije od milenijalaca.

 

Ali kako mjerimo uspjeh?

Je li uspjeh samo tzv. američki san – kuća, auto, dvoje djece, pas..

Milenijalci su imali drugačije iskustvo odrastanja i zato i dovode svrhu života i postojeći poredak u pitanje.

Kad sam potegla raspravu o ovome na svom FB mnoge su žene posebno rekle da zavide milenijalcima i da im je žao što prije nisu imale muda zauzeti se za sebe, postaviti granice, tražiti što im pripada, a ne čekati za to 40-te.

Milenijalci su se na vrijeme pitali je li smisao života raditi da bi kupili stvari i vraćati kredit za to ili postoji nešto više od života. Jesu li takvi ciljevi vrijedni njihova ostvarenja. Je li takav život vrijedan življenja.  I onda je došla velika kriza 2008. Neki su izgubili sve. I oni su to vidjeli. Nesvjesno su tada mnogi milenijalci videći svoje roditelje kako pate i kako su izgubili sve odlučili da oni neće tako. Da oni za sebe biraju drugi put. Ne žele raditi cijele dane, da bi platili račune i kupili neke stvari. Ne žele da ih vodi pohlepa kompanija kojima je budimo iskreni jedini Bog profit.

Milenijalcima je dosta ovakog svijeta kojeg smo im kreirali. Nisu protiv kapitalizma nego se pitaju je li to zaista sve.

Luksuzni brendovi se dovode u pitanje, mnoge djelatnosti se suočavaju s teškoćama jer nove generacije jednostavno ne kupuju što im se servira. Oni ne žele sakupljati stvari, oni “ganjaju” iskustva.

Umjesto sakupljanja materijalnih dobara oni će radije uložiti u iskustva, kao što rekoh i ja sam ta, zadnja kuna za putovanje. Zadnja. Jer život je SADA. Jednom se živi, ne žele biti robovi drugih ljudi i korporacija.

Iskustva ti nitko ne može nikad uzeti, a imovinu možeš izgubiti. Susreti s drugim ljudima, rad na stvarima koje imaju smisla. To je život kažu oni.

Jednom se živi (YOLO) dosta im je čekanja i odgađanja ispunjavanja tuđih snova (jao opet se vidim i slažem s njima)

E, ali ekipa treba plaćati račune, alimentacije i sve ostalo ipak. Ipak nismo sami na svijetu, svi smo povezani i ne možemo biti tako sebični. Možemo i u redu je sebe staviti na prvo mjesto no to ne znači da sve druge zanemarimo. Gdje je nestala odgovornost, profesionalnost, briga za ljude, za okoliš i dr.

Milenijalci žele ispunjavati svoje snove. Lijepo. Svi to želimo. No ne smijemo nauštrb drugih, zar ne. I lakše nam je to svima danas jer nam to omogućava internet i društvene mreže kao alati. Mi možda neke stvari nismo mogli preko noći no oni fakat mogu. A sad i mi možemo. Ta ista tehnologija je tu i nama na usluzi.

Inače dragi milenijalci ako tako želite mislim ostvariti svoje snove ne tuđe super, pokenite svoj biznis, zaposlite druge milenijalce, pa kad krenete skupljati za plaće i PDV da Vas vidimo hoćete li imati više razumijevanja za nas starce generacije X. Nešto mi govori da hoćete :)

Utjecaj i značaj/smisao. Da, milenijalci žele utjecaj i žele smisao. I istraživanje je rađeno koje kaže da nas upravo to najviše usrećuje smisleni rad i odnosi koji nas ispunjavaju.

E problem je što je njima 8 mjeseci puno i dugo. Ako se svijet i firma u kojoj su se zaposlili nije promijenila u par mjeseci kako su oni sebi zamislili gotovo, daju otkaz. Idu oni dalje. A ekipa iz generacije X kaže pa čekaj tek je 8 mjeseci prošlo. Btw. da nam se radnik isplati treba nam nekad i 18 mjeseci… jer prvo moramo ulagati u njega pa je trošak, onda nam vraća pa smo na nuli, onda se tek počne isplaćivati no on je već odjurio negdje…

 

Generacija X je frustrirana milenijalcima to je činjenica. Vjerujem da vrijedi i obratno.
Ali ne smijemo milenijalcima zamjerati da žele razdrmati postojeće paradigme. Zašto svi ne bismo radili nešto što ima smisla i što ostavlja utjecaj.

Definitivno je rješenje u drugačijem, svjesnom vođenju. Jer jedni druge trebamo.

Rekla mi je studentica da sam se odlično snašla s njima milenijalcima. Razmišljala sam kako i zašto sam uspjela – zato što sam im prišla s poštovanjem, iskrenim zanimanjem i empatijom i brigom. Više kao mentor. One of them, ne svisoka. I stavom da sam tu da zaslužim njihovo poštovanje, da ih poslušam, dam što mogu, pomognem i doprinesem što mogu ne misleći da je moj način i znanje jednosmjerno i jedini ispravni put. I znate šta vratili su mi neopisivo mnogo.

Problem – moramo raditi zajedno. Sretat ćemo se na radnim mjestima i u životu.
Rješenja?
Rješenje je uvijek biti čovjek.
Što još svi možemo?
Postaviti nova pravila za korištenje tehnologije.

Tipa nema mobitela za večerom. Kao što ni ne dižemo noge na stol u restoranu. No to je na svima nama da takva nepisana pravila postavimo. Uvijek se sjetim svoje frustracije u jednoj vezi s milenijalcem. Non stop mobitel a ja sam samo htjela 15 min ali 15 min svjesne prisutnosti. Umjesto sat vremena s tisuću prekida mobitelom.

Ne možemo pomoći nekome tko ne želi i nije spreman prihvatiti pomoć.
Zato milenijalci Sinekov video i iznesene stavove smatraju promatranjem s visoka i popovanjem.
Milenijalci žude za autentičnošću, i kako da im ljudi koji to nisu u tome pomognu.

Što još možemo – napraviti promjene u edukaciji – Postojeći sustav odgaja poslušne radnike.

Uskoro će neki kažu i do 40% radne snage biti zamijenjeno robotima.

Škole nas trebaju učiti kritičnom razmišljanju, kako se nositi sa stresom i sve ostalo što će nam zaista trebati u životu.

Definitivno nam treba više ljudi koji misle svojom glavom, a ne slijepih poslušnika.

Promjena u radnoj okolini. Ako nešto nije ok milenijalci će se pobuniti ako ne misle da je fer.

Lijepo je buniti se, i zaista ima poslodavaca i poslodavaca no treba imati širu sliku. Znate li da trebate zaraditi tri svoje željene plaće. Da, jedna neto za Vas, bruto za državu i još treća da se pokriju svi operativni troškovi i ostane zarada. Jer zašto bi Vas netko zaposlio u svojoj firmi. Pa valjda da mu olakšate život, da mu bude bolje s vama nego bez vas, a ne da mu budete izvor još dodatnih problema. I da on skuplja za Vašu plaću.

 

Rješenje je ponavljam suradnja. Jedni bez drugih ne možemo.

Generacija X treba biti najveći saveznik milenijalaca, a ne njihov protivnik.
Samo zajedno možemo promijeniti stvari na bolje na obostranu korist.
Razgovor, međusobno razumijevanje i poštovanje. I rad prema tome da nam svima bude bolje.

P.S. Par savjeta kako osigurati radnu okolinu koja će privući i motivirati milenijalce

  • prvo nemoj ih (podrugljivo) nazivati milenijalcima
  • ne radi se o stolovima za stolni tenis i gablecu…
  • osiguraj i sebi i njima ravnotežu privatnog i poslovnog
  • vodi ih, budi im više mentor nego šef
  • pitaj ih i uvaži njihove mišljenje
  • osiguraj pohvalu i priznanje
  • dozvoli im da povedu

 

P.P.S. Nisu svi isti. Uvijek je do osobe. Ne odustajte od cijele generacije. Tražite dijamante pojedince s obe strane. U ulozi radnika ili u ulozi poslodavca. Jer svi to zaslužujemo.

Dobro su milenijalci skužili – nije smisao života raditi platiti račune i umrijeti, nego ga proživjeti.
I ono što uvijek kažem poduzetnicima – prilagodite posao životu, a ne život poslu.