Kažu da ljudi na samrti najčešće žale za pet stvari (postoji knjiga tog naziva), no u biti najviše žale da nešto NISU napravili, a ne da jesu.
Dakle – to je ono što se kaže: mladost, ludost i tražite oprost, a ne dozvolu.
Ljudi žale da nekom nisu rekli da im je žao, da nekom nisu rekli da ga vole… Da nisu radili što su htjeli, da nisu živjeli po svome.
Moćno je to žaljenje (eng. regret). Moćno ako ga znamo iskoristiti kao gorivo za život punim plućima danas, sad i ovdje, odmah.
Ja recimo mislim da to dobro radim i isti pogled savjetujem drugima.
Zaista iskreno mislim da je danas/sutra možda moj zadnji dan i zato nastojim raditi samo ono što me veseli, rješavati sve zaostatke, nemati tzv. bucket listu (tj. prazniti ju čim prije), rješiti sve situacije… i sl.
Ima li stvari za kojima ja žalim? O da. Nažalost najteže opraštam sebi. Za druge ću uvijek naći razumijevanje i opravdanje, ali za sebe, teško. Majstorica sam u lupanju sebe po glavi.
I ne pomaže mi ono – napravila si najbolje što si tada znala.
Što ako sam znala i nisam napravila kako sam htjela?
Jer sam se bojala biti ranjiva, ponovo biti povrijeđena? Što ako znamo da smo zeznuli jer se bojimo voljeti?
Nemojte živjeti život pitajući se što bi bilo da ste ipak pobjegli s ljubavnikom za kojeg kažete i znate da je ljubav vašeg života, umjesto da ste ostali s ocem svoje djece, radi djece naravno, što bi bilo da ste onaj dan otišli s njim/njom u Istru ili gdje već, što bi bilo da vi živite skupa, umjesto da ta osoba s drugom gradi svoj život nedaleko od vas.
Zaključak:
Žaljenje ima moć da nas pravilno usmjeri da živimo punim plućima, sada i ovdje, na način da nemamo za čime žaliti, naravno ako to odlučimo iskoristiti.
Na samrti budite osoba s najkraćim popisom žaljenja ili bez njega.
Budite sebi majka, ne maćeha. Oprostite sebi.
Uživajte u putovanju zvanom život. Tko zna koliko još dana.
Foto: Pixabay