Dobra djevojcica

Tek kad se oslobodimo tereta nemogućeg i nepostojećeg savršenstva, možemo istinski prihvatiti sebe i maksimalno iskoristiti svoje prednosti i pozitivne strane

 

Svatko od nas poznaje barem jednu superženu.

Ženu koja može sve (sama), koja ima sve, koja stigne sve. Naravno, uvijek zaboravimo da je to zaista istina samo u njezinoj verziji života na Facebooku i Instagramu.

Možda smo i same (još uvijek bar malo) takva žena koja stalno nastoji postići sve što drugi od nje očekuju u raznim, većinom samonametnutim ulogama i to na savršeni način, koja još nije sebe i svoje zdravlje postavila kao prioritet, koja na kraju dana nema vremena ni energije posvetiti se sebi, a ako to i učini, misli da je to sebično i osjeća se krivom?

Tko nam je postavio tako visoke standarde i tu nedostižnu ljestvicu koju nitko ne može dosegnuti?

 

Težnja za savršenstvom

Superžene u praksi same premještaju ormare s kata na kat, same montiraju namještaj, same vuku desetke vrećica iz dućana. One nakon operacije ne trebaju bolovanje i odmah nakon poroda rade – ma one sve stignu i mogu i ne treba im pomoć ni u čemu.

Ako ikad dođe do toga da (ne daj Bože moraju) i zatraže pomoć, na primjer u kući, te superžene angažiraju servis za čišćenje, ali onda one pospreme stan prije dolaska čistačice, a naravno, i nakon njih, jer nisu vratile sve stvari na svoje mjesto. I onda zaključe kako je ipak bolje da naprave sve same. I na poslu sve rade same, jer tko zna bolje njihovu firmu od njih samih? Tajnica?

Uzrok? Lako je moguće da su to traume iz djetinjstva koje su nam izazvale osjećaj da nismo dovoljno dobre, da sve što napravimo nikad nije dovoljno dobro, da roditelji nama nikad nisu zadovoljni. Znam da je tako bilo sa mnom. Kad bi mi se u tisućama petica zalomila koja četvorka, uslijedilo je prozivačko pitanje – zašto četiri?

 

Rješenje: budite si majka, a ne maćeha

Kako?

Prije svega ono najteže – prihvatiti vlastitu nesavršenost.
Dakle, znači li to da moramo odustati od utrke za savršenstvom?

Da, to znači prihvatiti kako smo i mi i svi ostali nesavršeni, da imamo snage i slabosti, prednosti i mane i da je to OK. I tek kad se oslobodimo tereta nemogućeg i nepostojećeg savršenstva, možemo istinski prihvatiti sebe i maksimalno iskoristiti svoje prednosti i pozitivne strane.

Zatim, uvijek dati sve od sebe. Ne sve i ne savršeno, nego najbolje u tom trenutku. Nekad je to zaista minimum, pa što? To znači i ne postavljati nemoguće ciljeve i imati realna očekivanja od sebe.

Najvažnije – prestati se uspoređivati s drugima.
Trava nije zelenija kod susjeda, nego je zelenija tamo gdje se redovno zalijeva. Uvijek ima netko tko je u nečemu bolji od nas.

E, sad ono najteže – utišati unutarnjega kritičara.

To znači stalno biti ljubazna prema sebi.
Osvijestite kako razgovarate sa sobom, kao prema malom djetetu s puno ljubavi, strpljenja i empatije ili s osudom, gorčinom, nerazumijevanjem…

 

Mogu, ali neću

Nije lako i neće ići preko noći.
Važno je sve vrijeme znati – da smo dovoljno dobre.
Prihvatimo stoga sebe. Nema smisla čekati dan kad ćemo mi i sve oko nas biti savršene – dovoljno smo dobre danas, takve kakve jesmo. Savršenstvo je nemoguć cilj, nitko ga ne može postići pa ni vi. Dodatno, perfekcionizam je i neprijatelj sreće.

Mi nismo slomljena stvar i ne treba nas popravljati. Takvi kakvi jesmo kao ljudska bića vrijedimo i zaslužujemo. I ja sve mogu sama, ali neću.
Sami odlučite što vas čini sretnijima.

 

Kolumna objavljena na portalu Naturala