Jeste li nekad na nekom putovanju u manje razvijenim zemljama tzv. trećeg svijeta kupovali npr. ručno rađene tekstilne i ostale suvenire i ponosni na sebe cjenkali se i spustili cijenu za 1,2 dolara nekoj ženi koja na taj način teško radeći hrani sebe i svoju djecu? Nekoj ženi koja u cijelom svom životu neće zaraditi jednu Vašu mjesečnu plaću?
Jeste li nekad radeći u korporaciji opet ponosni na sebe srušili nekom malom poduzetniku ili još bolje samohranoj majci poduzetnici cijene.
Srušili do ruba isplativosti njegovog/njezinog poslovanja? I još ponosno rekli – plaćamo za 60, 90, 120 dana jer takva su naša pravila i briga nas za vas i vaša.
Ako radite u korporaciji u Odjelu nabave potom se hvalili svom šefu kako ste napravili X 000 EUR uštede. Super, s druge strane njegovo/njezino je dijete ostalo bez bicikla, bez školskog izleta ili tko zna čega. Skoro pet godina sam radila u jednoj korporaciji u Nabavi, znam kako to ide.
Bitna su djela, ne riječi.
Nekad (da, i u biznisu) jednostavno treba napraviti PRAVU STVAR, za koju znamo u DUBINI DUŠE da je ISPRAVNA bez obzira na politike, pravilnike i procedure, isplativost, povrat na uloženo i dr.
Nekad treba vratiti novac gostu jer, iako je platio vikend, zbog bolesti djeteta koje je odjednom završilo u bolnici ne može koristiti planirani odmor.
Nekad je samo tako malo ljudskosti i zdravog razuma dovoljno da se osjećamo sretno i ispunjeno, da zaista budemo ljudi, a nažalost tako je malo posvuda ima.