Sam svoj gazda ili rob svog poslaSvi koji krećemo u vlastiti posao, činimo to i zbog iluzije slobode koju nam on obećava.

Kao – mi ćemo sad birati s kim ćemo, koliko, kada i gdje raditi. I nećemo imati šefa koji nam vidi nad glavom. I moći ćemo otputovati kad god želimo…

Haha, a onda dođe prava istina – imat ćemo odjednom daj Bože stotine šefova (na kupce mislim naravno) i neće svi biti idealni. Mnogi će biti iz najgore noćne more dok ne naučimo cijeniti sebe, definirati kome što prodajemo, tko je naš idealni klijent i dozvolimo si taj luksuz da ih biramo i samo s takvima radimo. Ipak, pa to smo i htjeli – biti sam svoj gazda, zar ne?

Radit ćemo nadam se što manje 24/7/365 prvih par godina gotovo doslovce, a onda ako ništa drugo u glavi će nam se non stop vrtiti film jer kažu poduzetništvo je način života i razmišljanja. Koji podrazumijeva da posao “nosimo kući” i da se “nikad ne možemo do kraja opustiti”.

Biti u vezi s poduzetnikom?

Ako sam brutalno iskrena, nisam više sigurna bih li to nekom pa i sebi zaista preporučila – sigurno bih tri puta razmislila oko početnika. Taj par godina nema vremena ni za šta. On će se dokazivati, tko zna kome više i to nije ni važno, no kvalitetnog vremena će mu sigurno nedostajati, pa čisto da znamo što nas čeka.

Imati poduzetnike/ce za prijatelje?

Pripremite se na tisuću puta odgovor na vaše pozive ovog sadržaja– ne mogu, ne stižem, samo da ovo završim, samo još ovo, samo još ono… joj imam ludi dan, imam ludnicu… Kad jednom i dođete na tu kavu s njima, e evo samo da odgovore na mail, samo da pogledaju jednu poruku… samo ovo, samo ono…

 

Zanimljivo smo mi postavili to moderno društvo.

Alkoholizam, promiskuitet, pretilost, pušenje za koje znamo da su vrsta bijega od sebe i svojih emocija osuđujemo, čak i zakonom reguliramo i kažnjavamo, a radoholičarstvo veličamo. Radoholičarstvo je društveno poželjno. To je ideal u biznisu. U gužvi sam. Zauzet sam.
Jer… Radim, dakle vrijedim.
Nisam nikad dovoljno dobar, pa se ubijam od posla da dokažem svoju vrijednost i zaslužim pažnju, priznanje i odobravanje okoline.
Već sam pisala o tome, i ima zgodan članak na temu Busy is the new stupid, ako netko želi malo više istražiti. I ne zaboravimo, burnout je od nekidan priznat kao službena dijagnoza.

Rješenje?

Pametnije raditi, a ne više jer manje je više. Odlučiti jesmo li freelancer ili idemo graditi posao i zapošljavati ljude.
U slučaju dva, raditi na biznisu, ne samo u biznisu. Sistematizirati posao, zaposliti prave ljude, delegirati im posao, voditi ih i sve ono o čemu godinama pišem na ovom blogu.

Vremena nikad neće biti dovoljno, nećete ga nikad naći – uzmite ga za sebe, za sebi drage ljude i sjetite se – prilagodite posao životu, ne život poslu, jer radimo da bismo živjeli, a ne obrnuto.

I da, btw. Vrijedimo i ako ništa, baš nista ne radimo. Veselim se FJAKA mode on periodu.

U potpisu liječeni radoholičar :)