S nama su, tu među nama i oko nas, još neke naše bake rođene bez prava glasa. Da, dobro ste pročitale. Jesmo li mi toga svjesne?
Da, žene su u Hrvatskoj dobile pravo glasa prije točno 75 godina. U Švicarskoj, koju tako hvalimo, još puno, puno kasnije, takoreći nedavno. Još uvijek skupljam dojmove s druge konferencije Žene i novac koju smo održali unatoč svemu i svima prošlu subotu.
Zašto se žene ne znaju zauzeti za sebe? Zašto još uvijek na istom poslu manje zarađuju od muških kolega? Zašto imaju sva prava na papiru, ali nemaju u stvarnosti? Zašto im treba još jedna i još jedna edukacija prije nego se pokrenu ili krenu u nešto svoje? Zašto toliko analiziramo? Zašto smo toliko oprezne i manje sklone riziku?
Zašto imamo tako malo samopoštovanja i samopouzdanja… Kolegica Mirta koja je na mene ostavila baš poseban dojam i izazvala nekoliko a-ha trenutaka u mojoj glavi sve nas na konferenciji podsjetila je da ono što je naša tzv. mana zapravo predstavlja istovremenu i našu prednost.
Imamo manje testosterona, a to znači da ćemo biti manje sklone riziku, opreznije u poslu, manje rizične za banke i sl. Lijeva i desna strana mozga su nam povezane, a to znači da ćemo puno više razmišljati i analizirati. I kad to znamo, puno je toga jasnije, na primjer zašto neke odluke u poslu toliko traju. I, naravno, snažnije ćemo proživjeti emocije.
Muškarci kad su već 50% sigurni kreću u nešto novo, preuzimaju novi posao ili projekt, a žene kad su 100% sigurne (a realno, kad smo 100% sigurne, sad jasno zašto nema toliko žena pri vrhu).
Jednostavno moramo pred sobom imati ovu širu sliku, biološke razlike i činjenicu da je tek prošlo 75 godina u kojima su se dogodila čuda, i puno i malo istovremeno, i s vremena na vrijeme moramo se, kad sve to znamo, jednostavno baciti niz liticu ostvarenja svojih snova.
Ako ne zbog sebe, onda zbog svojih kćeri. Da se vratimo na samopoštovanje i samopouzdanje. U čemu je uopće razlika?
Samopoštovanje znači da smo svjesne da vrijedimo bez obzira na bilo što izvana. Dakle bez obzira jesmo li same ili u braku, koliko novaca imamo ili nemamo, imamo li ili nemamo djece, koliko imamo viška ili manjka kilograma… Odmah vam je jasno gdje smo. A kako se podiže samopoštovanje?
Prije svega kaže Mirta tako da PRESTANEMO LAGATI SEBI.
Eeee da, da.
Dakle, da ne idemo protiv sebe, da budemo tu za sebe, da budemo sebi brižna majka, a ne maćeha. I da komuniciramo asertivno kad nešto želimo, umjesto da išta više prešućujemo.
Svaki puta kad prešutimo i ne tražimo ono što zaista želimo ubijamo dio sebe, umire dio nas i odustajemo od dijela svog života.
Naravno da onda s tako malo samopoštovanja manje tražimo pa manje zarađujemo, ne naplaćujemo svoje usluge ili imamo preniske cijene jer je to nama samo pet minuta itd., itd. I dalje svojim primjerom učimo iste te gluposti i svoje kćeri.
A samopouzdanje? Samopouzdanje je povezano s onim na van.
Ono se podiže kroz uspjehe, dakle kroz djela. Mirta nas je pozvala, a evo ja prenosim vama kao ideju da u neku kutiju ili zdjelu zapišemo na papirić i nastavimo zapisivati svaki svoj uspjeh. Pa da povremeno bacimo oko i pročitamo sve te papiriće. I samo hrabro i blago prema sebi. Tek, ali i već je prošlo 75 godina.
Dakle, što točno želimo? Usudimo se sanjati na veliko, pa i krenuti globalno, zašto ne? Osnova za to je okružiti se ženama koje će nas podržati, mnoge neće iz straha i to je ok, pustite njih, nađite svoje pleme.
Tražite pomoć drugih. Možda ne možemo imati sve u isto vrijeme, ali ne odustajte, nađite drugi način.
Onda, što (još) možete dati svijetu? Ne zaboravite, stojimo na leđima svojih pretkinja. I prošlo je tek/već 75 godina. One nisu mogle ništa, što mi danas uzimamo zdravo za gotovo.
Budimo zahvalne. Prestanimo lagati sebe. Počnimo nazivati stvari svojim imenom. Dugujemo to svojim pretkinjama. Neke su još s nama dok gledaju kako se nama ne da ići glasati jer pada kiša. Prestanimo s glupostima.
Maknimo se sebi s puta. Idemo dalje.
Dugujemo to svojim pretkinjama, dugujemo to sebi, dugujemo to svojim kćerima.
Foto: Žene i novac (Ratko Mavar)
