Nekidan je bio 54. Business cafe s temom – Samo nebo je granica.

Uvijek duhovite i inspirativne priče o počecima, ali i krajevima biznisa – jer što nakon prodaje firme, pa o najvećoj grešci koju svi kad tad napravimo, a to je da se fokusiramo na sebe i zaljubimo u svoj proizvod i pričamo kupcima o njegovim tehničkim karakteristikama umjesto o njegovoj vrijednosti za kupca, o osobinama, o tome kako on rješava kupcu problem odnosno klasičnom pitanju – što je tu za kupca.

Za one koji ne znaju, Business cafe su druženja malih poduzetnika organizirana zadnjih devet godina u sedam zemalja i ugošćuju uspješne poduzetnike koji onda pred publikom koja je isto poduzetnička dijele otvoreno i iskreno svoj put do uspjeha, u opuštenoj atmosferi i vrlo ležerno kroz razgovor, a sve to služi međusobnoj motivaciji i inspiraciji, poduzetnici dobivaju osjećaj da nisu sami, da je moguće uspjeti i ovdje unatoč svemu i svima, a networking i sklapanje poslova je prirodna posljedica svega.

E, sad sve ove godine srećem se s nečim o čemu nisam još pisala. 

Neki koje sam zvala u goste nisu hjeli doći na prvi poziv jer misle da nisu (još dovoljno) uspješni, misle da (još) nemaju što reći publici.

Neki ne dolaze (više) u publiku jer kako kažu loše se osjećaju dok slušaju te priče, odnosno ne osjećaju se dovoljno uspješni u usporedbi s gostima. Misle da su luzeri jer kad slušaju goste čini se da svi sve znaju, a da jedino oni nešto ne uspijevaju riješiti.

Neki me i godinama pitaju da tko sam ja da određujem tko je/nije uspješan, odnosno valjda tko sam ja da biram svoje goste – pitaju me kako ja to biram goste. Na temelju kojih kriterija?

Nitko, ja samo biram sebi (ipak je to moj projekt) goste prema željama svoje publike i gledam tko bi im bio zanimljiv, inspirativan i tko je trenutno aktualan – mislim samo pratim aktualna zbivanja i trendove i želim svojoj publici dati vrijednost. Samo to. Nema neka zavjera iza svega :)

Vjerujte mi, ničiji put do uspjeha nije bio linearan i baš zato pričamo o svemu otvoreno, o svim usponima i padovima, o neuspjesima, problemima, strahovima.

Da pokažemo da smo svi isti. Da smo svi jednom skupljali za PDV, isključili su nam struju ili telefon, nismo imali za plaću itd itd.

Uostalom zašto se ne bismo veselili tuđem uspjehu i gradili tu kulturu uspjeha, da nam je drago kad je nekome dobro, umjesto da mu zavidimo.

Zavist ionako sama po sebi inače nema nikakvog smisla. Jer svatko nosi svoj križ i mi smo mudro i najbolje za sebe odabrali svoj.

Dakle, tko određuje što je uspjeh ili neuspjeh? Kao odgovor na pitanje iz naslova – ja bih rekla uvijek mi sami. Postoje neka uvriježena vanjska mjerila tipa promet, profit, profitabilnost itd. No džaba sve to ako mi nismo sretni jer nešto nije usklađeno s našim trenutnim životnim i poslovnim vrijednostima.

Zaključak – opustimo se, slušajmo tuđe priče i učimo jedni od drugih, veselimo se tuđim uspjesima, sjetimo se da smo svi jednako vrijedni i dovoljno dobri i da se jedino ima smisla uspoređivati sa sobom danas i jučer i idemo “delat”.