Svi znamo da je zaista teško napraviti zaokret – bilo kakvu promjenu.
Najlakše je (na kratki rok naravno ali volimo se zavaravati da je i na dugi rok tako) ići linijom manjeg otpora, čuvati status quo, njegovati ono što ja zovem kulturom kukanja.
Najteže je preuzeti odgovornost i krenuti od sebe. Ili je ipak to najlakše?
Zbog čega su sve promjene tako teške? Pitanje je prije svega zbog čega smo tu i kako se mi zapravo vidimo? Vidimo li se kao poduzetnik, mršavija, oženjena/slobodna osoba ili što već želimo promijeniti kod sebe…
Drugo što nas obično koči kod promjena su naša uvjerenja, vrijednosti do kojih držimo – ponekad nešto želimo i nikad to ne napravimo jer se kosi s našim nekim drugim uvjerenjem, ili nam jednostavno zadržavanje postojećeg stanja koristi zbog nečega.
Nešto dobivamo iz postojećeg stanja, nešto što nam je korisno, višak kg, npr. nam nečemu služi (možda naš partner voli normalne žene a ne misice, tko zna, možda i ne znamo sada čemu nam služi – I to je u redu.
U redu je dokle god smo mi zadovoljni. U konačnici sve je usklađeno.
Sve je kako treba biti – sigurno Bog/Svemir nije kod vas nešto pogriješio, a sve ostalo u prirodi tako lijepo funkcionira. Problem nastaje ako i kad više nismo zadovoljni, kad nas nešto kopka iznutra.
Možemo mi sebi svašta vizualizirati, zamišljati kako bismo se osjećali kad bi ostvarili promjenu, piskarat afirmacije…
No, moje mišljenje je ako smo i dalje spremni trpiti razna sranja, očito nam nije dovoljno loše, zapravo i ne trpimo baš i imamo neku korist iz postojećeg stanja kakvo god da ono bilo (npr. radimo prema našim riječima šugavi posao gdje nam poslužuju razna korporacijska sranja no zauzvrat stiže fina i sigurna lovica na tekući i dr.) i za promjenu ćemo morati čekati neki poticaj izvana.
Dok ne naučimo lekciju, na sreću ili nažalost, Bog/Svemir neće odustati jer smo mi zato tu, da učimo, kroz iskustvo.
Npr. ja godinama nikako da uvedem reda u svoju prehranu, i što se dogodilo prije par mjeseci, lupilo me gdje me najviše boli – i sad moram i jesam uvela red – jer mi je moj najdraži – moj sin postao alergičan baš na stvari koje ako izbjegavamo oboje, odlično se i zdravo hranimo.
Slučajno? Moš mislit.
Bilo kako bilo, što god i kad god odlučite promijeniti u svom životu, budite strpljivi i nježni sa sobom.
Krenite od sebe, fokusirajte se na ono što želite, (mozak ne razlikuje ne pa one fore ja bar znam što ne želim a pojma nemam što želim i to je nešto – ne piju vodu, okanite se toga), budite zahvalni na svemu onom što već imate, i ono što me moja prijateljica Mirela naučila – usmjerite svoju energiju na one stvari na koje imate utjecaj i kontrolu (famozni krugovi utjecaja koji nam osvijeste da se najčešće bavimo stvarima nad kojima nemamo ni utjecaj ni kontrolu).
Da biste se definirali što je to točno što želite možete raditi popise, liste želja, pa i tzv. vision board je koji je jako moćan (slikice postavite na zid) i bitno – ako se vaše želje ne ostvaruju, možda vi to zapravo ni ne želite (više to nećete, ili ste shvatili da su vam to zapravo drugi nametnuli) ili to nije ni dobro za vas, ili jednostavno treba više vremena da se želje realiziraju.
Ako Vam je teško uopće definirati što želite, zamislite da Vam doktor kaže – imate još tri mjeseca života, što biste napravili, za čime biste žalili da sutra umrete, što želite da ljudi o vama govore na vašem sprovodu – kakva ste osoba bili…
Kad definirate što želite pustite sve, opustite se i prepustite.
Želje se ostvaruju na fantastične načine, onaj tamo gore vrhunski je poduzetnik i organizator – i složit će nam sve na puno bolji način nego bismo mi to ikad mogli sami.
Najteže je napraviti prvi korak, ali tek kad njega napravimo promijeni se perspektiva i onda sve vidimo. Sjećate se priče – Mojsije, Židovi. Tek kad su zakoračili u more, kopno se pomaklo.
Prvo s vjerom nešto mi napravimo, onda se stvari poslože. Tako to ide.
Možda nije sve moguće, no puno toga jest, puno više toga nego što mislimo.
Ako je moj djed preživio 1 godinu logora u Dachau, i 3 godine u Auschwitzu, možete, možemo i mi svašta.
Foto: Pixabay
