Ovo nije blog koji će reći poslodavcima da ne plaćaju pripravnike/početnike, da ih tjeraju na volontiranje i slično, ali je blog kojem je cilj da pripravnicima/početnicima proširi sliku, nazove stvari svojim imenom i osvijesti potrebu za zahvalnošću na prilici da se uče na tuđi račun i da netko drugi plaća njihove pogreške.
Sjećam se sebe kako sam prije 22,5 godine nadobudno ušetala u prostorije Plive (bila sam njihova stipendistica i odmah po završetku fakulteta čekao me posao) nakon što sam tijekom cijelog školovanja imala prosjek ocjena 5.0, a na fakultetu 4,87). Mislila sam da sam popila svu pamet ovog svijeta i sad ću ja tamo njima pokazati kako se radi.
I onda su mi prvi radni dan doslovce bacili bunt papira (ne možete zamisliti koliko duge plahte papira) i rekli – upiši stanje skladišta. Ručno. Nije bilo računala za mene. Ni radnog stola, stolac da, i papiri su kreirali tepih veličine pola ureda.
Naravno da je moj ego mislio, oni se šale, pa jesam li se ja za ovo školovala godinama. Uostalom pa neću ja raditi u Nabavi, hoću ja u svoj Marketing. No, mjesta u Marketingu su bila popunjena.
Onda sam prihvatila i išla se praviti važna pa sam raspalila po engleskom, njemačkom i talijanskom kojeg sam tada odlično govorila, a sve to u razgovoru s našim dobavljačima.
Svi su me kolege srezali, naravno, da nek izvolim pričati engleski jer je to dovoljno i jer je to službeni jezik firme.
Ni to nije sve, ja sam misleći da sam bolja od njih, svoje pauze provodila u knjižnici učeći umjesto s kolegama u kantini. E, to je pak rezultiralo prijavom i pozivom u HR odjel s optužnicom da se ne uklapam u sredinu.
Ubrzo sam se skockala, prihvatila situaciju, krenula učiti, napredovala, radila u inozemstvu, još napredovala, s 26 godina dala otkaz i osnovala prvu firmu i dalje je sve, što se kaže povijest.
Ovo je bio samo uvod, a sad podsjetnik svima na još uvijek važeću činjenicu – obrazovni sustav ni nakon 20+ godina nije usklađen s potrebama gospodarstva.
U prijevodu to znači da kad dođete raditi, nemate pojma ni o poslu, a ni o životu. Sve ok. Nismo ni mi imali.
Kako to u praksi izgleda?
Nekidan jedan moj klijent traži osobu za radno mjesto asistenta i konkretno nađe se u situaciji da može birati između mladih ljudi tek izašlih s fakulteta koji traže 5000 ili 6000 kn ili s druge strane gotovu osobu s relevantnim iskustvom za npr. 6000 do 7000 kn.
I koga biste vi onda izabrali? Tko mislite da će u bržem roku i većoj mjeri doprinijeti čitaj zaraditi vašoj firmi?
Druga klijentica mi je ispričala da joj je pun kufer praktikanata, da ih plaća dok su studenti po 3000 kn i da joj samo oduzimaju vrijeme i ne cijene to što netko odvaja svoje vrijeme i podučava ih i da odsada traži da potpišu Ugovor o povjerljivosti podataka i da počnu cijeniti o čemu se tu zaista radi i što dobivaju.
Platit će ih naravno, neće ih siliti da volontiraju niti ih iskorištavati, ali želi nazvati stvari svojim imenom i tko ju može kriviti da želi da netko cijeni znanje, iskustvo i trud, i njen i njezinih kolega iz ureda.
Treća klijentica mi se žalila da ima asistenticu koja je sva oduševljena jer ju puno toga zanima, no njen dobavljač ju je dobro podsjetio – zanimanje odnosno interes nije isto što i posvećenost. Valjda ću se, ako me nešto tako ludo zanima, tome i posvetiti i ne treba me nitko na to prisiljavati. Ili smo posvećeni samo dok netko drugi plaća te naše izlete – sad bi malo ovo, sad malo ono?
P.S. Mislite da možete bolje, odlično – otvorite svoj biznis.
Foto: Unsplash