Mislila sam da mi se nikad neće ponoviti najgori period u životu kojeg pamtim unatoč brojnim slomovima svih vrsta, emotivnih, financijskih, zdravstvenih…
Prije x godina, nakon jednog skroz meni neočekivanog šoka, unatoč normabelima, nisam mogla zaspati dva i pol mjeseca.
Ne sjećam se kako sam preživjela. Kao da imam rupu u mozgu za taj dio života. Bila sam sigurna da se takav šok neće ponoviti i da ne može biti ništa gore.
E, onda je počelo 7 dana.
Četvrtak info – ne smijem više raditi od sutra, na snazi je zabrana javnih okupljanja – otkazivanje eventa od kojeg živim.
Petak otkazujem event od kojeg živim – sve planirane do ljeta.
Svi idemo raditi od doma do daljnjega – praznimo ured, imam osjećaj da iseljavamo i ne znam jel se vraćam. Neizvjesnost.
Počinje vikend. Faza šok i nevjerica, ali ok idemo se odmoriti pa vidjeti što ćemo.
Jedva zaspim.
Nedjelja ujutro. Probudila sam se prilično rano, oko 5.25 h i mislim si pa što ću kud ću sada, još je rano. Nastavim se izležavati i onda BAM, 6.22 h zvuk kao da je bomba pala, i cijela zgrada se protresla.
Cijeli stan mi pleše pred očima, ustajem iz kreveta i krenem prema Lukinoj sobi, a on se istovremeno probudio od šoka, počeo vrištati i trčati prema meni, našli smo se na pola puta u hodniku, on vrišti i dalje u mom zagrljaju.
Od tog trena sam se zamrznula. Nisam si smjela dozvoliti strah ni suze ni ništa. Jer on mora sad imati čvrsti oslonac pored sebe dakle – mene. Uspjela sam ga smiriti. I onda sam se sjetila – shit. Sigurno ovo neće biti samo jedan potres, bit će ih još. Brzo sam se otuširala, obukla, spremila najnužnije i opet mi na ulaznim vratima, još jedan potres, samo malo slabiji, itekako jak.
Nakon završetka tog potresa, idemo van. U auto. Luka, Panda i ja. Panda je prva igračka koju sam mu kupila u Berlinu davne 2008. godine čim sam saznala da sam trudna. Uz to, boca vode i dekica.
Auto mi je u garaži ispod zgrade. E taj trenutak – koji je to stres bio, za to me čeka posebna terapija sigurno… Kad sam morala Luku ostavit samog na parkingu da me pričeka (da ne riskiram da se zgrada sruši i na mene i njega u autu, nego ako treba samo na mene) tih minutu dvije, svi mogući scenariji su mi prošli kroz glavu – no nisam se imala ni snage, a ni vremena tresti.
Izvukli smo svi aute (inače zgrada nam je Bogu hvala tip-top i doslovce mi se ni slika sa zida u stanu nije pomakla), malo sjedili u autima i onda sam odlučila odvesti se autom negdje gdje je puno praznog prostora bez zgrada u blizini.
Cca 2-3 sata smo bili u autu. Opet Luka, Panda i ja. I dekica. I flaša vode.
I treći potres.
Nekako smo se smirili nakon tri jača potresa i nakon par sati došli kući.
Danima smo još spavali obučeni, danima nisam auto parkirala ispod zgrade. Preživjeli smo u medjuvremenu X potresa. I taman kad smo se opustili nakon 31 dan, opalio nas je novi. Torba je i dalje spremna na ulazu. I dekica je u autu.
Ali to nije sve. Ponedjeljak nakon potresa.
Stiže zabrana izlaska iz Zagreba. Istovremeno uz vijesti o tome da ne smijem iz grada, stižu vijesti da možemo očekivati još mjesec dana X stotina potresa.
Počinjem imati osjećaj gušenja, kao da sam u logoru, doslovce. Bit će X potresa i ne smiješ mrdnuti nego ih moraš tu prolaziti.
Stiže mail iz Lukine škole da se nije logirao taj dan u online školu. Kasnije sam ga i službeno prokomentirala. Logirao se sutradan u utorak i svaka mu čast – ja do četvrtka ne znam gdje sam bila. Tek sam se odmrznula nakon 5 dana.
Naravno, za to vrijeme nema baš spavanja, samo ležanja u odjeći. Svaki odlazak u trgovinu po hranu – strah što ako sad bude još jedan potres, a Luka bude sam baš tada. (Radi svog mentalnog zdravlja morala sam prošetati 100 m i otići do dućana.)
Uz to, ekonomski aspekt. Nema prihoda do daljnjega. Sponzori koji su bili planirani, svi sve otkazuju. Riječi sponzorstvo i marketing postaju prljavije od riječi poduzetnik i prodavač.
Misli – kako najbrže i najlakše zatvoriti firmu?
Razgovori s odvjetnicom, likvidacija, ubrzana likvidacija, stečaj… šta ja znam, pa razgovori s računovotkinjom, koliko imamo PDV-a, koliko poreza na dobit, koliko će nam biti predujam…
Vlada nudi odgodu.
Tri dana kombiniranja u stresu izolacije i potresa što s firmom, što sa zaposlenicom…?
Ljudi oko mene počinju otpuštati svoje zaposlenike. Više im se isplati jer ljudi na burzi dobiju 70 % plaće kažu. Ali ja sam tek zaposlila novu djelatnicu prije dva mjeseca. Ako je otpustim, ona ostaje bez posla i nema nikakvu naknadu.
Spašavaj sebe ili i druge. Ne mogu ja spašavati samo sebe.
Nađem njoj nekim čudom novi posao (Udruga, EU stari projekt) i kažem evo rješenje – ti se spašavaš ovako, a ja jbg Titanic tone, ja sam poduzetnica to je moj izbor, moj rizik. Ja ću se već snaći.
I sad nastaje preokret.
Ona mi javlja vrlo brzo da je razmislila – ma ne – kaže – ostajem s Vama no matter what. Zajedno smo u ovome. Partnerica mi dodaje – ubacit ću ja neku pozajmicu. Snaći ćemo se, idemo dan po dan.
I stiže malo mira, iako bez spavanja i bez jela (samo sam vodu pila par dana, prisilni detox sam odradila, čini se).
Poziv na gostovanje na N1. Da kažem kako nam (ne) pomaže odgoda.
Vraćam se kući i piše mi Hrvoje Bujas – kreće chat koji je kasnije postao Udruga i pokret Glas Poduzetnika.
Došao je otpis ne odgoda.
Počela sam disati. I spavati. Puno prije nego dva i pol mjeseca. I bez alkohola i bez tableta. Priznajem ništa od detoxa, comfort food je sad terapija. Mozak počinje raditi.
Kreni od sebe, što voliš raditi, što bi radila i da ti nitko ne plati. Pa evo sad mi nitko ništa ne plaća i dalje obožavam pisati, dijeliti znanje, pomagati ljudima, spajati ih!
Prvo sam krenula pisati 10-15 blogova, to me uvijek puni energijom. I tako je prošlo 7 najgorih dana.
Onda sam svladala 10 aplikacija u tri dana i svoj otpor prema tehnologiji i evo ga iza mene je desetak Business cafe online i pet Žene i novac live-ova. Dakle tri emisije tjedno. Dodatno, gostovala sam posvuda.. dijelila tailor-made znanje. Pisala … Pišem…
Nisam još dugo zaspala cijelu noć u komadu. Tek nedavno. U pidžami. A onda je došao još jedan potres. Luka je opet vrištao. Puno manje i kraće. Brzo se vratio online školi. Već smo otupili. Spavam u pidžami.
Radim, snimam, pišem, čitam, otvaraju se razne nove prilike.
Živim dan po dan.
Zahvalna na korona karanteni.
Zahvalna na životu dosada. Na svim putovanjima, svim ljudima, svim spoznajama.
I kad stanem, ipak je onih dva i pol mjeseca prije X godina bez trunka sna bio najgori period i najveći šok.
Možemo mi to. Idemo dalje.
Foto: Pexels, Unsplash
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.