Mislila sam da mi se nikad neće ponoviti najgori period u životu kojeg pamtim unatoč brojnim slomovima svih vrsta, emotivnih, financijskih, zdravstvenih…

Prije x godina, nakon jednog skroz meni neočekivanog šoka, unatoč normabelima, nisam mogla zaspati dva i pol mjeseca.

Ne sjećam se kako sam preživjela. Kao da imam rupu u mozgu za taj dio života. Bila sam sigurna da se takav šok neće ponoviti i da ne može biti ništa gore.

E, onda je počelo 7 dana.

7 dana neizvjesnosti i šokova

Četvrtak info – ne smijem više raditi od sutra, na snazi je zabrana javnih okupljanja – otkazivanje eventa od kojeg živim.

Petak otkazujem event od kojeg živim – sve planirane do ljeta.

Svi idemo raditi od doma do daljnjega – praznimo ured, imam osjećaj da iseljavamo i ne znam jel se vraćam. Neizvjesnost.

Počinje vikend. Faza šok i nevjerica, ali ok idemo se odmoriti pa vidjeti što ćemo.

Jedva zaspim.

Nedjelja ujutro. Probudila sam se prilično rano, oko 5.25 h i mislim si pa što ću kud ću sada, još je rano. Nastavim se izležavati i onda BAM, 6.22 h zvuk kao da je bomba pala, i cijela zgrada se protresla.

Cijeli stan mi pleše pred očima, ustajem iz kreveta i krenem prema Lukinoj sobi, a on se istovremeno probudio od šoka, počeo vrištati i trčati prema meni, našli smo se na pola puta u hodniku, on vrišti i dalje u mom zagrljaju.

Od tog trena sam se zamrznula. Nisam si smjela dozvoliti strah ni suze ni ništa. Jer on mora sad imati čvrsti oslonac pored sebe dakle – mene. Uspjela sam ga smiriti. I onda sam se sjetila – shit. Sigurno ovo neće biti samo jedan potres, bit će ih još. Brzo sam se otuširala, obukla, spremila najnužnije i opet mi na ulaznim vratima, još jedan potres, samo malo slabiji, itekako jak.

Nakon završetka tog potresa, idemo van. U auto. Luka, Panda i ja. Panda je prva igračka koju sam mu kupila u Berlinu davne 2008. godine čim sam saznala da sam trudna. Uz to, boca vode i dekica.

Auto mi je u garaži ispod zgrade. E taj trenutak – koji je to stres bio, za to me čeka posebna terapija sigurno…  Kad sam morala Luku ostavit samog na parkingu da me pričeka (da ne riskiram da se zgrada sruši i na mene i njega u autu, nego ako treba samo na mene) tih minutu dvije, svi mogući scenariji su mi prošli kroz glavu – no nisam se imala ni snage, a ni vremena tresti.

Izvukli smo svi aute (inače zgrada nam je Bogu hvala tip-top i doslovce mi se ni slika sa zida u stanu nije pomakla), malo sjedili u autima i onda sam odlučila odvesti se autom negdje gdje je puno praznog prostora bez zgrada u blizini.

Cca 2-3 sata smo bili u autu. Opet Luka, Panda i ja. I dekica. I flaša vode.

I treći potres.

Nekako smo se smirili nakon tri jača potresa i nakon par sati došli kući.

Danima smo još spavali obučeni, danima nisam auto parkirala ispod zgrade. Preživjeli smo u medjuvremenu X potresa. I taman kad smo se opustili nakon 31 dan, opalio nas je novi. Torba je i dalje spremna na ulazu. I dekica je u autu.

Freeze mode on

Ali to nije sve. Ponedjeljak nakon potresa.

Stiže zabrana izlaska iz Zagreba. Istovremeno uz vijesti o tome da ne smijem iz grada, stižu vijesti da možemo očekivati još mjesec dana X stotina potresa.

Počinjem imati osjećaj gušenja, kao da sam u logoru, doslovce. Bit će X potresa i ne smiješ mrdnuti nego ih moraš tu prolaziti.

Stiže mail iz Lukine škole da se nije logirao taj dan u online školu. Kasnije sam ga i službeno prokomentirala. Logirao se sutradan u utorak i svaka mu čast – ja do četvrtka ne znam gdje sam bila. Tek sam se odmrznula nakon 5 dana.

Naravno, za to vrijeme nema baš spavanja, samo ležanja u odjeći. Svaki odlazak u trgovinu po hranu – strah što ako sad bude još jedan potres, a Luka bude sam baš tada. (Radi svog mentalnog zdravlja morala sam prošetati 100 m i otići do dućana.)

A što je s prihodima?

Uz to, ekonomski aspekt. Nema prihoda do daljnjega. Sponzori koji su bili planirani, svi sve otkazuju. Riječi sponzorstvo i marketing postaju prljavije od riječi poduzetnik i prodavač.

Misli – kako najbrže i najlakše zatvoriti firmu?

Razgovori s odvjetnicom, likvidacija, ubrzana likvidacija, stečaj… šta ja znam, pa razgovori s računovotkinjom, koliko imamo PDV-a, koliko poreza na dobit, koliko će nam biti predujam…

Vlada nudi odgodu.

Tri dana kombiniranja u stresu izolacije i potresa što s firmom, što sa zaposlenicom…?

Ljudi oko mene počinju otpuštati svoje zaposlenike. Više im se isplati jer ljudi na burzi dobiju 70 % plaće kažu. Ali ja sam tek zaposlila novu djelatnicu prije dva mjeseca. Ako je otpustim, ona ostaje bez posla i nema nikakvu naknadu.

Spašavaj sebe ili i druge. Ne mogu ja spašavati samo sebe.

Nađem njoj nekim čudom novi posao (Udruga, EU stari projekt) i kažem evo rješenje – ti se spašavaš ovako, a ja jbg Titanic tone, ja sam poduzetnica to je moj izbor, moj rizik. Ja ću se već snaći.

Kako sam izašla iz šoka i počela raditi?

I sad nastaje preokret.

Ona mi javlja vrlo brzo da je razmislila – ma ne – kaže – ostajem s Vama no matter what. Zajedno smo u ovome. Partnerica mi dodaje – ubacit ću ja neku pozajmicu. Snaći ćemo se, idemo dan po dan.

I stiže malo mira, iako bez spavanja i bez jela (samo sam vodu pila par dana, prisilni detox sam odradila, čini se).

Poziv na gostovanje na N1. Da kažem kako nam (ne) pomaže odgoda.

Vraćam se kući i piše mi Hrvoje Bujas – kreće chat koji je kasnije postao Udruga i pokret Glas Poduzetnika.

Došao je otpis ne odgoda.

Počela sam disati. I spavati. Puno prije nego dva i pol mjeseca. I bez alkohola i bez tableta. Priznajem ništa od detoxa, comfort food je sad terapija. Mozak počinje raditi.

Prisjetila sam se brzo što i drugima pričam

Kreni od sebe, što voliš raditi, što bi radila i da ti nitko ne plati. Pa evo sad mi nitko ništa ne plaća i dalje obožavam pisati, dijeliti znanje, pomagati ljudima, spajati ih!

Prvo sam krenula pisati 10-15 blogova, to me uvijek puni energijom. I tako je prošlo 7 najgorih dana.

Onda sam svladala 10 aplikacija u tri dana i svoj otpor prema tehnologiji i evo ga iza mene je desetak Business cafe online i pet Žene i novac live-ova. Dakle tri emisije tjedno. Dodatno, gostovala sam posvuda.. dijelila tailor-made znanje. Pisala … Pišem…

Nisam još dugo zaspala cijelu noć u komadu. Tek nedavno. U pidžami. A onda je došao još jedan potres. Luka je opet vrištao. Puno manje i kraće. Brzo se vratio online školi. Već smo otupili. Spavam u pidžami.

Budite zahvalni

Radim, snimam, pišem, čitam, otvaraju se razne nove prilike.

Živim dan po dan.

Zahvalna na korona karanteni.

Zahvalna na životu dosada. Na svim putovanjima, svim ljudima, svim spoznajama.

I kad stanem, ipak je onih dva i pol mjeseca prije X godina bez trunka sna bio najgori period i najveći šok.

Možemo mi to. Idemo dalje.

Foto: Pexels, Unsplash