Ovih dana naletila sam na post jednog američkog kolege koji na skroz drugačiji način radi vježbu tzv. idealnog klijenta.
Da ne duljim sad što i kako, uglavnom, zaključak iste – naš idealan klijent smo – MI SAMI.
Hm, to mi je baš dalo poticaj za razmisliti i prisjetiti se duhovnog zakona da se UVIJEK RADI O NAMA.
Da, radi se o nama. Ne radi se o tzv. sranjima koje doživimo u životu nego kako se s njima nosimo.
Nitko nema savršen život, svatko nosi svoj križ. Zato zavist, usporedbe i takmičenja nemaju smisla kao što stalno iznova naglašavam.
Dakle, i u 10-godišnjoj priči o Business Cafeu – radi se o meni, ali i o svima nama koji smo na ovaj ili onaj način bili dio te priče. Pa idemo redom, kako smo se mijenjali putem, što se događalo iza scene?
Prva faza je bila, ajde ona nešto pokreće, podržat ću je jer je znam, dakle FAZA – ‘AJDE, DOĆI ĆU TI IZ USLUGE. Budi sretna da sam tamo.
I pričali su samo o svojim uspjesima. Sve se može kad se hoće, bla, bla.
Nema pogrešaka, oni nisu ništa pogriješili njima je sve super, samo se moraš dobro organizirati i akcija.
Druga faza je ubrzo došla – nazvala bih je – u je****, PA OVO NIJE OBIČAN EVENT, ovo je POKRET – dakle – faza ČAST MI JE BITI POZVAN KAO GOST.
Ovu bih fazu opisala kao – Zašto ja nisam pozvan. Kako ona bira i poziva te goste. Tko stvarno stoji iza te priče?
Može li se gostovanje kupiti? Ne, ne može. Nikad nije moglo. Nikad neće moći.
Došli smo u fazu da nas se NE ODBIJA. Nema ne.
Neki smatraju da još nisu dovoljno uspješni da budu naši gosti. Iako mi itekako mislimo i vidimo suprotno. Neki ne žele pričati o sebi. Neki se boje nastupa jer imaju prevelik strah od toga.
No, ne je samo ne sada. I nema veze uostalom. Nije sve za svakoga niti smo mi za sve.
I najpoznatiji poduzetnici su došli, s njima smo prethodno godinama i mjesecima, tj. s njihovim PR i sličnim službama dogovarali stroge smjernice, može 30 minuta, može 60 minuta, može samo 15 minuta.. ne može ovo, ne može ono… i na sve smo pristali.
Ali onda kad su oni došli kod nas i vidjeli sve nas i osjetili tu našu energiju Bolje Hrvatske, nisu htjeli otići, ostali su i po 2 i više sati, umalo zakasnili na avione… kasnili na druge evente.. zahvaljivali se nama što smo ih zvali, rekli da ih obavezno zovemo opet.
Zašto – jer uvijek slične nastupe i riječi imaju i govore pred studentima koji jednostavno nisu u fazi da prime pa se osjećaju kao da bacaju bisere pred svinje, ili pred uhljebima, a to su svijeta dva, potpuno različita. Dakle – zaista je druga priča kad svoje uspone i padove dijeliš sa 200 ljudi koji te razumiju. Ali ono RAZUMIJU RAZUMIJU. U svakoj stanici svoga tijela.
Zato smo rasplakali mnoge goste, oba spola, zato su nama prvima rekli što nisu nikome, što nisu ni planirali, što se nisu ni sebi usudili priznati. Jer su imali osjećaj da su među svojim plemenom. Konačno. Ružno pače je našlo svoje labudove.
Čim se objavi event, ulaznice se rasprodaju. Liste čekanja su odmah formirane. Ne gledaju se ni teme ni gosti. Poduzetnici znaju da su na Business cafeu svoj na svome, da je atmosfera i energija neopisiva, žele samo biti tamo.
Tu samo sada već neko vrijeme. Unatoč svemu i svima.
U prvoj fazi mnogi su i otišli nakon što su došli jer su se slušajući samo o uspjesima i kako je sve savršeno osjećali loše, neuspješno, isfrustrirano.
Kad su se gosti otvorili, postali iskreniji i ranjiviji (a to su mogli jer sam prva ja sve rekla svoje, pa tako njih potakla da i oni priznaju) i publika se promijenila. Dakle, opet sve kreće od nas.
Prestali su dolaziti oni „prodavači i uvaljivači koječega“ koji networking vide kao uvalim ti vizitku pa svoj proizvod i nestanem, dakle nestajali su oni koji žele nešto UZETI i dolazili su oni koji ŽELE DATI.
Prije su gledali joj tko je gost, koja je tema, ma ovo znam, on je ovakav onakav, ne mogu doći radi ovog onog.. a sada, objavimo termin, karte nestanu.
Od joj opet me netko žica, ma šta ja imam od toga, pa postoji xy sličnih evenata, do jbt koliko to košta, strah me pitati, do koliko košta da košta – nadam se da će mi dozvoliti da ih podržim jer želim biti dio te priče.
Ne primamo svakog ni za sponzora.
Moramo dijeliti iste vrijednosti. Novac je ipak energija. Budući stalno pričamo važno je s kim si, jer s kim si takav si – postoji i ova lista čekanja.
Uf.
Jednom davno sam pročitala – ako zaista želiš raditi na sebi, otvori svoj biznis.
Ooo da.
Svi mi danas kažu kako sam se promijenila na bolje, posebno svi ističu kako sam mirna (vjerujte mi rezultat dubokog no bullshit rada na sebi) a i svjestan život u miru bez drama pomaže. (znat će kolegice na što mislim)
Dakle, ne radi se o sranjima koja nam se dogode, nego kako ćemo se s njima nositi. Kakva ćemo osoba putem postati. A ja stalno naglašavam da je to poanta poduzetništva, put, dakle da ostanemo i postanemo ČOVJEK.
Nije uvijek (bilo) lako.
Bilo je tu svega, prevara, krađa, kopiranja, privatnih i poslovnih izdaja, raznih uspona i padova, mojih pogrešaka koje su mi izazivale sram i krivnju, ma svega.
Bilo je dana kada mi se raspadao privatni život, a to se nije smjelo vidjeti na van.
Neke sam stvari mogla sakriti, za neke tada ja nisam bila dovoljno jaka pa su se vidjele.
Bilo je dana kad sam i ja mislila odustati i poslati sve u k.. i rekla sam curama, ovo je zadnji BC, ovo je moj zadnji event. Ne mogu više. A onda sam stala pred publiku i vidjela sve vas.
Nekad vi niste odustali zbog mene, a nekad ja nisam odustajala zbog vas.
No, ne laje pas radi sela.
Da se vratimo na početak priče.
Kako se UVIJEK U ŽIVOTU RADI O NAMA, tako sam i ja putem shvatila da je Business Cafe trebao i meni.
Trebao mi je da čujem i iznova slušam da ipak nisam luda, da nisam sama, da je moguće uspjeti na pošten način i da postoji jedna drugačija – Bolja Hrvatska.
Zaokret i Business cafe su trebali i meni jer su mi srušili svijet i život kakav sam vodila dotada i pomogli mi izgraditi skroz novi. Samo u mom slučaju pred očima poslovne poduzetničke javnosti. E taj dio nije uvijek bio najlakši.
Moja BAKA IKA, koju sam jako voljela i koja je umrla prije 9 godina, nije imala ništa, a dala mi je sve. Ostavila mi je u nasljedstvo doslovce jedan crveni papirić u obliku srca na kojem je pisalo LJUBAV SVE POBJEĐUJE (rekla sam sebi, jednom ću napisati taj roman).
Sumnjala sam u to itekako. Posumnjam i danas. Ipak, zasada me svi lomovi nisu poslali u krivom smjeru nego baš u tom.
I da, bako, bila si u pravu, LJUBAV SVE POBJEĐUJE. Na ovaj ili onaj način, LJUBAV uvijek pronađe svoj put.
BITI i OSTATI ČOVJEK. O tome se radi. I u poduzetništvu. I u životu.
I radi se o LJUBAVI. I u poduzetništvu. I u životu.
Hvala ti Business Cafe na svemu što si napravio za mene i za sve nas poduzetnike u ovih 10 godina.
Idemo dalje.
Vaš dobri duh poduzetništva i spajalica,
K.
Foto: Business Cafe
