2013. dočekala sam na Baliju. Svjesno sama na kraju svijeta – idealno mjesto za ponovno otkriti/podsjetiti se tko sam, što zaista želim i što mi je uistinu važno. Da, i iznad očekivanja ispalo je jedno od onih putovanja koja mijenjaju život. Kad me ekipa pita – i kako je bilo na Baliju – nakon što sam sredila dojmove, odgovaram – kako cijelo iskustvo mogu sažeti u dvije riječi STRAST I BALANS.

Što se BALANSA tiče na Baliju se na svakom koraku naglašava potreba za ravnotežom duhovnog i materijalnog jer smo mi i jedno i drugo i živi se tako da je duhovnost ugrađena u svakodnevni život.

Konkretno oni se mole jedan do pet puta dnevno, stavljajući tzv. ponudu određenih stvari na oltare. Te ponude mogu sami izraditi, a ima i gotovih za kupiti. U dućanima, restoranima, posvuda su takvi mali oltarići uz blagajne ili drugdje, i sve izgleda jako lijepo i neprimjetno.

Nema fanatizma, već se posvuda osjeti velika fleksibilnost i tolerancija, baš neki mir i spokoj. Kad stigneš tokom dana, pomoliš se, zahvališ Bogu, koliko često možeš, ali bar jednom dnevno – objašnjava mi moj vozač.

Odveo me i u jedan hram kojeg su tri religije sagradile zajedno. Gdje toga ima još osim na Baliju – pomislim. Puno sam putovala po svijetu i naišla na svašta, u neke „Božje kuće“ nisam mogla ući jer sam bijele puti, negdje jer sam žena, negdje jer nisam te vjere ili sam druge itd. a na Baliju se baš osjeti ta energija da je Bog jedan, da smo svi jednaki, da su sve religije u pravu… A meni se to baš sviđa.

Nekoliko priča i susreta s ljudima ostavilo je traga na meni. U najstarijem MOTHER TEMPLE-u upoznala sam turističkog vodiča, mladića koji me prvu stvar pitao (umjesto uobičajeno jesam li Ruskinja ili odakle sam) –WHAT IS YOUR PASSION IN LIFE? (ŠTO MI JE STRAST U ŽIVOTU?)

Eh sad, nakratko me zateklo to pitanje, ne zato što ne znam, srećom znam i odgovorila sam mu – putovanja, čitanje, pisanje, podučavanje, moj sin, moj biznis, prijatelji…nego sam stala i zamislila se – koliko ljudi zna koja im je strast u životu i za koliko ja svojih prijatelja to isto znam – što je to što njih zaista čini sretnima, zbog čega im se pali onaj sjaj u očima, zbog čega se svi osjećamo živima, a upravo me to prvu stvar pita moj sada već dobar Facebook prijatelj.

Par dana poslije, vozi me drugi vozač do hotela i putem priča (inače moje prijateljice znaju da ja u par minuta vožnje ili razgovora s nekim ispričam cijeli svoj život, ali uglavnom i druga osoba meni svoj). Vidite ovaj tu hotel – ja kažem da. Nastavlja on – pa eto tu sam radio 21 godinu i otišao i dodaje kako u mom hotelu radi tek pet dana. I pitam ga ja – pa kako to nakon 21 godinu, što je bilo.

I već ja tako pod utjecajem hrvatskog mentaliteta očekujem negativnu tužnu priču o otkazu, recesiji, no na Baliju nema recesije. I vozač odgovara –THEY JUST DID NOT HAVE PASSION – SO I QUIT (JEDNOSTAVNO NISU IMALI STRASTI PA SAM DAO OTKAZ). I nastavlja da ekipa u mom hotelu IMA STRASTI i da zato tu radi! Hmmm.

Ništa, vozim se ja tako sa svojim vozačem jedan dan po otoku (najbolja i jeftina varijanta je uzeti vozača s kojim obiđete otok i sve što vas zanima) i ne znam kako smo došli na temu filma Jedi, moli, voli i Ketuta, onog lika koji Juliji Roberts gleda u dlan. I ja saznam da je to stvaran lik, a zaista sam mislila da je glumac, plus što isto nisam znala (fakat nisam, iako sam među rijetkima) da je to bio istinit film.

Uglavnom, danima se prije treba najaviti kod Ketuta, no ukratko mi smo banuli, i ja sam nakon sat vremena čekanja primljena. To je ono kad se sve posloži. Bilo je to zanimljivih 12 minuta gatanja, a dok sam čekala – opet ja – u sat vremena sam se sprijateljila s Ketutovim nećakom, kasnije i bila na večeri s njim, i isto smo Facebook frendovi.

I tako kroz razgovor s nećakom još sam bolje upoznala način života na Baliju i on me podsjetio da je bitan BALANS i da TREBA UŽIVATI U ŽIVOTU u SVEMU, da je važno voljeti svoj posao, strastveno ga raditi, ali svaki dan znati stati, posvetiti se i sebi, i moliti i zahvaliti Bogu. I ono što nam na prvu može zvučati nezamislivo – da i RELIGIJA MORA BITI GUŠT!!!

I dođem ja tako na red. I prva stvar kaže meni Ketut – YOU ARE A TEACHER – TI SI UČITELJICA (ne, nije mi kao Juliji Roberts u filmu rekao You are a world traveler). Ja njemu – no, no, I have my own business (Ne, ja imam svoju firmu). I on meni opet uz osmijeh, onaj isti zarazan, kao u filmu – YOU ARE A TEACHER. I ja opet.. I tako nakon par minuta, a odustajem, ok, I AM A TEACHER, i zapravo kad pogledam što radim svaki dan, zapravo jesam.

Par sati nakon, u povratku kući, vozač mi sam od sebe priča kako sam ja njegov BUSINESS TEACHER i kako sam mu puno pomogla da poboljša posao (čovjek ima i web i face i odličan auto sa besplatnim Wi-Fi-em, i još sam mu sugerirala par stvari). Par dana prije odlaska upoznala sam još jednu osobu – prva rečenica kojoj mi je on pristupio bio je YOU HAVE TO ENJOY LIFE (MORAŠ UŽIVATI U ŽIVOTU). I jesam.

I po povratku u zagrebačko sivilo, lako je zaboraviti lekciju s Balija, no trudim se podsjećati svakodnevno i riječima i djelima i sebe i druge – uživanje u životu, u svemu što radimo, raditi to strastveno i ne zaboraviti na balans između svega. Koliko znamo uopće što je naša strast? Što je ono što izaziva onaj sjaj u našim očima?

Radimo li to? Ako ne, zašto ne? Kad ćemo se time pozabaviti, kad odselimo, kad prodamo firmu, kad napunimo X godina… kad odemo u penziju…– kad nam prođe život? Kako znamo koliko nam je zapravo vremena još ovdje ostalo? Zato – pitanje još jednom svima nama – što zaista želimo u životu?

Živimo li život kakav želimo ili nam treba zaokret ?

Foto: burst.shopify.com