Nedavno sam držala edukaciju za članice Žene i novac VIP kluba o tome kako zaokrenuti (svoj) posao i pojavila se ideja jedne polaznice – ‘ajmo svi napisati svoje neostvarene snove, možda možemo jedna drugoj pomoći ostvariti ih.
I evo me, razmišljam o tome intenzivno danima.
Sjetila sam se slike i razgovora s mojom pokojnom majkom dok je još bila živa prije dvije godine, netom prije nego je umrla. Naime, odsjekli su joj obje noge na operaciji (godinama je patila od dijabetesa) i dok je još bila prisebna, rekla mi je da žali što nije nikad išla u New York.
New York je bio njen neostvareni san.
Davno prije, kad sam tek rodila, rekla mi je da joj je žao da uz mene nije imala još jedno dijete. Iskreno, to i mene sad malo kopka. Obožavam svog sina, no mislim da mi je žao da nemam i kćer koju sam oduvijek htjela.
Knjige i istraživanja kažu da ljudi na samrti najviše žale što nisu više vremena provodili s dragim osobama i što nisu radili ono što uistinu žele (btw znate li da samo 10% ljudi radi posao koji voli).
Kad sam se razvela, krenula sam sa svojom to-do listom neostvarenih želja, ronila sam, skakala s padobranom iz aviona, obišla 63 zemlje i još puno toga isprobala.
I dalje se pitam imam li neki neostvareni san. Ono baš san, san. Ne puke želje.
Lako za želje, mnoge su bile iz straha da nešto ne propustim (FOMO – eng. fear of missing out) i trebalo mi je godina da odbacim pritisak medija i dođem u stanje bivanja JOMO (eng. joy of missing out) – radost propuštanja.
Mnoge kad sam bila brutalno iskrena prema sebi i nisu bile moje nego nametnute i nastale su kao proizvod uspoređivanja i takmičenja s drugima.
Osobno jako brzo živim, posebno otkako sam jedva preživjela operaciju kralježnice prije 18 godina.
Nekako sam tada zaista u svakoj stanici svoga tijela iskusila privremenost i prolaznost života pa zaista mislim da svaki dan živim punim plućima.
Nekad to i nije bilo pametno. To me dovelo i do izgaranja (eng. burnout sindroma).
Mnogim ljudima i stvarima sam govorila da, a sebi ne, a oporavila sam se tek kad sam to obrnula. Kad sam drugima rekla ne, a sebi da. I kad sam prilagodila posao svom životu te prestala prilagođavati život svom poslu.
Dakle, u svemu treba naći mjeru, pa i u željama i snovima čini se.
I što zaista želite?
Da, neće Vam se sve želje ostvariti, i ne to nije tehnika kiselog grožđa i slatkog limuna – da se uvjeravate da je super što nešto što zaista želite niste dobili, nego zaista kroz neko vrijeme i sami uvidimo da za neke želje je najbolje da se nisu ostvarile jer smo dobili i puno bolje.
Život zna što nam treba i što je najbolje za nas. Htjeli mi to priznati ili ne.
Pustite sve te želje izvana – kojima je motiv pokazivanje pred drugima. Hamo vidjeti ono iznutra… što je zaista unutra? Duboko zakopano u srcu.
Je li to kao što je moja polaznica edukacije rekla ples, oduvijek je htjela plesati. I je, i želi opet, ali misli da je prekasno (u 40-ima je).
Snovi su tu da ih pokušamo ostvariti. Uvijek je pravi trenutak. Nikad nije kasno.
Ionako nije važno hoćemo li u tome uspjeti prema vanjskim kriterijima uspjeha, važno je putovanje, i tko ćemo putem postati.
Foto: Unsplash
