Pričali su mi u više navrata muški prijatelji o ženama koje jako dobro znaju brojke iz Poslovne Hrvatske. (op.a. baza podataka s financijskim pokazateljima firme) Ne, te žene nisu računovotkinje koje dobro poznaju svoje klijente, to su tzv. sponzoruše koje traže bogatog muža, poduzetnika.

Prije nego li se slučajno upoznaju s budućim mužem, one se itekako dobro raspitaju. I znaju tko ima dobre brojke.

Tjednima mi zvoni da napišem tekst na ovu temu, ali nikako da se ufuram u mentalni sklop sponzoruše, kad to nikad nisam bila i onda mi sine, hej pa većina nacije je u tom mentalnom sklopu. Sponzoruše, uhljebizma. Ponašanje parazita.

Stalno se čeka da netko drugi nešto poduzme, mladima je san uvaliti se s faksa u posao iz snova u Državnu upravu… gdje ne moraš (ništa ili puno) raditi, a dobivaš plaću, živjeti kod roditelja do 30-te, 40-te itd itd. da sad ne nabrajam – sve su to pokazatelji koliko smo spremni odrasti, preuzeti odgovornost za svoj život, uzdati se u se i svoje kljuse.

Svatko će znati najbolje za sebe, čeka li nekog drugog da ga spasi iz određene životne situacije, izvuče iz duga, potakne da pokrene posao, odradi bilo što umjesto njega/nje.

Psiholozi za traume iz djetinjstva kažu – Nitko neće doći. Dakle, na nama je da preuzmemo odgovornost za svoj život u svakom segmentu pa tako i u financijskom.

Istina je, nitko neće doći, ali nismo ni u čemu sami. Uvijek ima netko tko dijeli slične izazove, no mi smo ti na kraju koji sami sve moramo odraditi. I pritom nema prečaca. Nema izvlačenja. Sve dođe na naplatu. Na ovaj ili onaj način!

P.S. I još nešto – nitko nam ništa ne duguje. Nitko nam ništa ne mora/nije dužan napraviti, dati i sl.