…rečenica je koju mi je nedavno rekao jedan poslovni savjetnik iz Slovenije s bogatim međunarodnim iskustvom.
Dok je Island zabranio razlike u plaćama među spolovima, u zemlji u kojoj živim, muškarci raspravljaju koja će sve prava oduzeti ženama i Katolička Crkva izdaje knjige u kojima druge žene poručuju ženama kako trebaju biti podatne, slušati muškarce kao Boga, ukratko ne misliti svojom glupom, drugotnom, manje vrijednom glavom.
Iako je 2017., nažalost, posvuda se još priča o staklenim stropovima.
Ma koliko bile fine na van, i uljepšavale svoje izjave da zvuče politički korektno, činjenica je da ga u korporacijama ima, i da ga u poduzetništvu nema/ima znatno manje.
Poduzetništvo znači biti sam svoj gazda, dakle – žene mogu kreirati okruženje kakvo žele.
Nema isprike, nema više kukanja, hm, i što ćemo sada?
Najčešće se takmičimo s drugim ženama. Najprije ćemo napasti jedna drugu, iskritizirati kako ova druga ne postiže ideal superžene kojega je ne znam tko definirao.
Znate ono kad žene u anketama napišu da radije žele muškog šefa, razmišljam, možda je to baš zbog rečenice na početku teksta, jer takve žene šefice vode na muški način da bi uspjele, igraju po muškim pravilima i to na kraju nikome ne odgovara.
Problem je uvijek kad nismo svoji, kad nismo autentični.
Vrijeme je da ponovo definiramo poduzetništvo, biznis, sreću i uspjeh.
Vrijeme je da jedna drugoj pričuvamo malog i da se prestanemo takmičiti koja je veća patnica i žrtva, i veća izmišljena superžena.
Vrijeme je da uzmemo život u svoje ruke, umrežimo se s drugim ženama i muškarcima, budemo ljudi.
Vrijeme je da stavimo sebe ispred svoga posla.
Vrijeme je da redefiniramo pravila poduzetništva, vrijeme je za stvaranje i vođenje biznisa iz srca, s emocijama.
Vrijeme je da ako smo žene, vodimo biznise na ženski način.
P.S. Priznajem, i ja se još učim, nedavno sam se makla iz jedne FB grupe gdje je i za moj pojam previše ženskih priča i emocija. Nitko nije savršen. Učimo dok smo živi. Al’ stvarno se trudim.
