Iskreno, nakon 20 plus godina sjećam se jedno desetak pametnih rečenica s faksa, a jedna od njih je ona koju nam je rekao profesor menadžmenta i organizacije:
Pazite da uz odgovornost uvijek delegirate i autoritet!
Dakle, kad delegiramo – mi u suštini prepuštamo odgovornost i vjerujemo da će netko drugi odraditi ono što je potrebno.
No, da vidimo jesmo li mu mi to omogućili i dozvolili?
Posebno žene vole igrati ulogu žrtve jer je to društveno prihvatljivo i veliča se.
Tko puno radi – vrijedi. Tako kaže moderna kultura u biznisu koja nažalost još uvijek prevladava.
Jesmo li sigurno zaposlili pravu i adekvatnu osobu za to radno mjesto i zadatke? Znamo li mi što hoćemo i tko nam zapravo treba?
Ako nam treba slastičar sa znanjem engleskog jezika, nemojte se ljutiti što ne zna peći kolače i zna reći samo hello i yes.
Mislimo li da ipak to nešto samo mi možemo odraditi – ili barem nitko to ne radi kao mi?
Ako ste sam svoj gazda, svega je nekoliko stvari iz područja RADA na biznisu u kojem ste nezamjenjivi, vjerujte u 90% operativnih stvari jeste.
Samo tu ulazimo u sferu identiteta – tko sam ja, ako ne radim operativno u svom poslu. Vidimo li se kao radnik, stručnjak ili samo vlasnik ili menadžer.
Moramo znati tko što zna i može, i želi, i voli raditi.
Moramo znati KOME I ŠTO DELEGIRAMO jer ne možemo malom djetetu od dvije godine reći da uzme ključ, spusti se liftom i baci smeće, zar ne? A djetetu od 10 godina itekako možemo. E, pa tako i u poslu.
A) Jesmo li rekli ZAŠTO se nešto radi?
B) Jesmo li rekli ŠTO se točno treba napraviti?
C) Jesmo li rekli što znači da smo to USPJEŠNO ODRADILI – što znači dobro obavljen posao kod vas u firmi – gdje to piše?
Baš NIŠTA se NE PODRAZUMIJEVA.
Jeste li ljude pitali da sami PONOVE SVOJIM RIJEČIMA što su od Vas čuli, odnosno jesu li vas dobro razumjeli, ili ste onako usput projurili je li sve jasno i već ste na vratima, ono kao kad konobar dođe i kaže je li sve ok, a već je u kuhinji s vašim tanjurima.
Važan je cilj, a ne način. Objasnite što i zašto treba obaviti, sugerirajte kako no pustite slobodu, ako je to moguće naravno. Možda vas iznenadi kreativnost.
Većina ljudi koji imaju problem s delegiranjem su tzv. control freakovi kako to sami za sebe kažu.
Pa ako i puste, prepuste samo dio slagalice, ne sve. I upadnu u zamku mikromenadžiranja i vise ljudima i dahću za vratom na svakom pa i najmanjem sitnom koraku.
Neke stvari zaista možemo samo mi kao vlasnici posla.
Pa kad ste već krenuli s delegiranjem, sebi ostavite samo ono što volite i ono gdje vi na najveći mogući način doprinosite firmi (čitaj – donosite pare).
Ako netko nešto zezne, on je kriv, a ako uspije, vi ste zaslužni. Nema većeg demotivatora za ljude.
Pustite im da uče iz pogrešaka i da snose odgovornost, ali i zasluženo prime zasluge.
Od svih, ovo je najveća pogreška i točka.
Ako zaista nemamo kome, u smislu nemamo zaposlenika, uvijek to možemo na način da outsourcamo vanjskim dobavljačima.
Inače, dok sam ovo pisala, na radiju svira neka pjesma i dio stiha je i JA NE DAM SVOJU BOL i to me sjetilo…
Tko smo mi ako se nemamo kome žaliti da jadni sve moramo sami i da nema dobrih radnika i da, eto, mi moramo puno raditi i nitko to ne zna i ne može bolje od nas…
Ne morate meni, ali ajde odgovorite onako baš iskreno sebi u ogledalo.
Je l’ da daje malo daje osjećaj važnosti i lažne veličine. Malo da…
Foto: Freepik.com
