Jutros sam bila na tržnici i kupujem cvijeće. Bračni par prije mene također. Prodavač je stariji, skroman gospodin. Kupci su mladi, urbani par. Cijena buketa cvijeća je 20 kn (manje od 3 EUR).

Gospođa ide pregovarati s prodavačem, tj. što bi se reklo – žica ga popust i nagovara ga: ma jel može, ma ajde ajde. Prodavač na kraju nevoljko pristane i iskreno kaže – a dobro, toliko manje kuna onda moram donijeti kući svojoj ženi. Ova se, ne obazirući se na to, samo nasmijala i otišla s buketom. Ja sam sljedeća kupila, platila punu cijenu i otišla.

Ova me priča podsjetila na razgovor s prijateljicom koja isto ima vlastiti biznis. Nekidan mi je pričala kako ju je klijentica molila za popust za njen proizvod (inače njenih ruku djelo) i ona joj je rekla koliko posto joj može dati. A kako je ovdje Balkan i strategija APP se očito mora probati, ova je probala užicati još malo dodatnog popusta. Tek toliko, valjda da vidi dokle ide, ide… I moja prijateljica joj je mirno odgovorila – ako ti dam još dodatan popust u konačnici neću imati što za jesti. Jer će mi trošak biti veći od prihoda.

Ova se posramila i platila punu cijenu. A sve me to sjetilo dodatno koja sam naivna budala bila u svojim biznisima u počecima jer sam uvijek slagala win-win ponude iz prve, a druga strana je naravno išla te iste spuštati i onda su one bile win-lose, a ja s ove lose strane nažalost. I sjetim se i jedne vježbe sa Money&You seminara u Americi ovo proljeće – kako uopće opstati u svijetu koji igra win-lose, a mi želimo igrati win-win…

Da, ne znam, moramo se prilagoditi, očito dizati cijene za ove koji vole pregovarati i onda ih spustiti na onu koja nam odgovara. No moja poanta ovdje je – svi se mi volimo osjećati posebno kao kupci, i dobiti nešto naravno, imati poseban tretman, no kako se zaista osjećamo kad drugima rušimo cijene i tako obezvrijeđujemo njihov trud i rad… i što nam iz svega toga u konačnici uopće može doći…

Foto: burst.shopify.com