Ovo je rekao nekidan jedan od mojih gostiju na Business cafeu kad se pričalo o otvaranju firme u Americi, različitom sustavu, poduzetničkoj klimi, mentalitetu itd.
Kaže on – da, sustav je takav, no mi biramo takve uhljebe, dakle prvo moramo krenuti od sebe.
Teško ćemo ovo prihvatiti, no o ovome baš danima razmišljam.
I onda nekidan stojim u redu u dućanu na blagajni i slušam rečenice – za vas koji radite, a petak je, još malo izdržite, a tko radi vikendom e šta ćete…i slično
Uglavnom vrtim film i shvatim koliko sam milijuna puta čula da eto MORAMO raditi, jao ponedjeljak, kad će taj petak. Svima je normalno da nam je muka raditi, da je rad TRPLJENJE i patnja. I brojke pokazuju da tek 10 % ljudi radi posao koji voli. Poražavajuće.
Radio je samo jedan od načina kako se programiramo na neuspjeh. Kako sam prošli vikend slušala predavanja dr. Liptona malo sam još pod dojmom kako programiranje podsvijesti posebno u ranoj mladosti ima ogroman učinak na naš život.
Koliko se svaki dan programiramo da smo žrtve, da smo nemoćni. Pa tako eto nas mislimo i da nemamo za koga glasati i da ne možemo ništa promijeniti… I zato nam je tako kako nam je.
Jedno od pitanja s kojim sam se susrela ovih dana je i kako se radi posao u Hrvatskoj. Naime dešava se nešto o čemu nismo baš razmišljali kad smo poticali mlade da odu i da studiraju vani. No neki se i vrate i što sad. Nemaju ovdje kolege s faksa, nemaju vršnjake među kvalitetnim kontaktima.
A kako se radi biznis u Hrvatskoj – pa kao i svuda važni su mentalni sklop i networking (koga znamo po naški). Samo želim ukazati i na problem koji u praksi postoji kad netko ode i vrati se.
Još sam imala jedan susret koji me uznemirio. Osoba koja radi na sebi kaže mi da je odustala od svog djeteta koje je završilo u paklu droge.
A gdje je nestala praktična duhovnost, mislim da se od djece ne odustaje. Nikad. Oni mogu odustati od nas ako nismo bili ok roditelji, ali mi od njih ne.
Dakle u svemu je do nas. Mi smo ti koji trebamo krenuti od sebe.
Znam, lakše je okriviti vladu, nepoduzetničku klimu, uhljebe. Ne daj Bože da bi ih ja branila, samo kažem da mi misao mog gosta ne izlazi iz glave i da eto ipak i opet je do nas.
Moramo sebe promijeniti da nam neke stvari jednostavno nisu opcija da nam postanu neprihvatljive. Npr. ako smo za nultu toleranciju na nasilje ajmo onda uvijek reagirati prikladno. Svi. I tada slijedi i transformacija društva koju priželjkujemo i zaslužujemo. Jer društvo nije tamo netko drugi. Naše društvo to smo svi mi.
Foto: Zaokret
