Često mi na individualna savjetovanja dolaze klijenti – mali poduzetnici koji su na pragu iscrpljenosti, koji su u manjoj ili većoj mjeri postali robovima svog posla ili/i su izgorjeli (doživjeli burnout) Logično, kad sam i sama bila takva i izvukla živu glavu.

Neki ne slušaju upozorenja svog tijela i umjesto na odmoru na Baliju završe 10 i više dana u hrvatskim bolnicama na prisilnom “odmoru”.

Zašto? Zato što nismo svjesni svojih KAPACITETA i da se oni mijenjaju vremenom i ovise i o okolnostima. I to ne prihvaćamo jer i dalje igramo ulogu Supermena/Wonderwoman.

Zamislite psa bez jedne noge, može li trčati kao onaj zdrav sa sve četiri? E, tako smo mi nekad u poduzetništvu, tvrdoglavi, idemo glavom kroz zid jer je netko od motivacijskih govornika provalio da je upornost ključna za uspjeh. Možda i jest bitna, ali glupost, tvrdoglavost i samosabotaža sigurno ne pomažu.

Što je uzrok izgaranja u poslu? Isto što je i suprotnost za recept za uspjeh.

Dakle BRUTALNO DELEGIRANJE (svega što ne volimo i u čemi nismo dobri, ne znamo ili jednostavno nećemo) odnosno njegov izostanak.

Kad krenem raditi s klijentima na bildanju njihovog biznisa, uvijek krećemo od pitanja što im je važno (da utvrdimo vrijednosti) što bi radili da ne moraju nikad raditi i da ih za to nitko ne plaća (da vidimo što vole, u čemu su najjači) i onda idemo dalje definirati idealnog klijenta, vidjeti što on zapravo kupuje od nas, a što mi mislimo da prodajemo itd.itd.

Kad nam postane jasna misija, vizija, vrijednosti i ciljevi, možemo se fokusirati i početi delegirati te sustavno graditi svoj biznis.

Kad stihijski radimo što god nam uleti, koji god klijent naleti prema vani smo prezaposleni poduzetnik (moja preporuka – pročitati tekst Busy is the new stupid) – furamo radim dakle vrijedim priču, skroz smo si važni jer smo u gužvi, uz to ide premoren sam dakle jadan ja – žrtva – klasičan slučaj hrvatskog mentaliteta itd.

I onda dođemo u 40-te ako ne prije, i to nam više nije to. Čak ni naš vlastiti posao ne, nešto tu ne štima.

A što ne štima?

Od silnog jurcanja i ISPUNJAVANJA CILJEVA (obično velika većina i nije ono što mi zaista istinski želimo) eto nas na kraju mi NISMO ISPUNJENI iznutra.

Zato što (premalo) radimo ono što volimo.

Bezbroj poduzetničkih priča sam čula kako su sretniji nakon što su povukli neke drastičnije poteze i zaokrete iako možda i zarađuju i manje u odnosu na prvobitan biznis, ali rade manje i rade više ono što vole. 

Razmislite malo.

Najvrijednija imovina u Vašem poduzeću je što? Pa Vi! Kako se brinemo o toj imovini.

Jesmo li prilagodili svoj život svom biznisu ili svoj biznis svom životu?

Doprinos, ne dokazivanje, ispunjenost ne ispunjavanje ciljeva…je li vrijeme za zaokret?